Ljudi me često pitaju koliko je objekata i javnih mjesta prilagođeno osobama s invaliditetom. Svoje sumnje i brigu, sugovornici sažmu u retoričko pitanje: "Posvuda su stepenice, zar ne?". Moj odgovor na to i slična pitanja je: "I da i ne!". Taj nejasan odgovor nije moj način izbjegavanja razgovora o preprekama, već pokušaj da na korektan način kažem da su mi "neprilagođeni" objekti često pristupačniji od onih prilagođenih.

Dok novinski naslovi vrište da država štedi na „invalidima“ zbog preraspodjele sredstava, postavlja se pitanje je li pak nešto drugo posrijedi? Dok se fokus javnosti usmjerio na pretvaranje epidemije u pandemiju, država je zaključila da postojeći zakonski sustav nije adekvatan te ga se treba izmijeniti. Ne ulazeći u kvalitetu preraspodjele sredstava pokušati ću pojasniti sustav koji ima potencijal izrasti u jako oružje predizborne kampanje.

Invaliditet je segment života koji je, koliko generalno nebitan za uspjeh, toliko i jako bitan u određenim životnim odlukama. Određuje s čime ćemo se baviti, na koji način, koliko... Najvažnije je posložiti prioritete, ali i osigurati dobrobit za vlastito zdravlje. Htjeli ili ne htjeli, ograničenja postoje.

Krovni i vjerojatno najkvalitetniji dokument o pravima osoba s invaliditetom je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Konvencija između ostalog navodi sljedeći pogled na invaliditet: “Prihvaćajući da je invaliditet razvojni proces te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima...”

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska