Obveza poštivanja socijalne distance ostala je na snazi i nakon popuštanja ograničenja kretanja i rada. Dva metra u zatvorenom prostoru i metar i pol na otvorenom, razmak je koji bi svi trebali održavati jedni među drugima. Neposredno nakon uvođenja karantene, činilo se da će to manje utjecati na svakodnevicu osoba s invaliditetom nego li ostalih građana. Budući da osobe s invaliditetom prosječno imaju manje kontakata dnevno nego li drugi ljudi, bilo bi očekivano da će se osobama s invaliditetom svakodnevica promijeniti manje nego ostalim građanima. Ipak, dogodilo se suprotno.

Proteklih je mjeseci nastava predstavljala velik izazov, kako nastavnicima, tako i učenicima, odnosno studentima. Studenti s invaliditetom i inače se tijekom studiranja suočavaju s dodatnim teškoćama pa bi bilo logično zaključiti da ni situacija uzrokovana Covidom-19 nije pridonijela njihovu rješavanju. Vjerojatno postoje i iskustva drugačija od moga, ali ovdje ću se ograničiti samo na vlastita zapažanja do kojih sam došla kao slijepa studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Tijekom godina sam naučila da kao osoba s invaliditetom iz "tehničkih" razloga ne volim neke aktivnosti u kojima drugi uživaju. Jedna od takvih su putovanja. Da nismo suočeni s korona krizom, mnogo više ljudi bi već sada objavljivalo fotografije opuštanja na plaži i slično. No, kod osoba s invaliditetom to nije slučaj jer putovanja zahtijevaju toliki dodatni angažman, da je u njima uistinu teško uživati.

Odluka o tome što želimo biti kad odrastemo, jedna je od najtežih tijekom obrazovanja. Lako ćemo definirati koji nam je predmet u školi najdraži. Ipak, pomisao da odabirom škole i fakulteta definiramo zanimanje kojim ćemo se "baviti čitav život", stvara veliki pritisak svakoj mladoj osobi.

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska