Pitanja o invaliditetu

Trebamo li pričati o razlozima nastanka invaliditeta?

Kada u skupini osoba bez invaliditeta postavim pitanje: "Što biste željeli pitati osobu s invaliditetom, a ne usudite se?", najčešći odgovor koji dobivam jest: "Zašto je nekima problem pričati o invaliditetu?". Moje protu-pitanje najčešće je: "Zašto bismo uopće trebali pričati o razlozima nastanka invaliditeta?" Dakako, o posljedicama invaliditeta potrebno je govoriti, ponajprije kako bi se same osobe s invaliditetom osvijestile o tome da je na njima odgovornost upozoravati kakvu prilagodbu trebaju. Drugi opravdan razlog za dijalog na istu temu svakako je osvještavanje društva o nužnosti razumne prilagodbe, kojom bi se osobama s invaliditetom osigurali preduvjeti za neovisan život u zajednici.

Podsjetimo, prema UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom (Čl. 2), "razumna prilagodba znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja, koja ne predstavljaju neproporcionalno i neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je potrebno, osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na izjednačenoj osnovi s drugima".  Uživanje ljudskih prava dovoljna je motivacija za osnažene osobe s invaliditetom da, onda kada je to primjereno i potrebno, otvoreno govore o tome na koji način posljedice invaliditeta svakodnevno utječu na njihov život, kako bi neke prepreke lakše prevladali.

Pa ipak, ono zbog čega često izbjegavamo razgovarati o invaliditetu s ljudima koji nas ne poznaju privatno jesu potpitanja o uzrocima, odnosno okolnostima nastanka invaliditeta jer se osobe koje nam postavljaju pitanja o invaliditetu rijetko zaustave nakon što im kažemo svoju dijagnozu. Čast iznimkama! Mnogi nastavljaju ispitivati kako bi saznali detalje o uzrocima invaliditeta. A pitanja o uzrocima su, složit ćete se, preosobna za ljude koji se zapravo ni ne poznaju.

Stvarni izazov pojavi se kada netko želi saznati detalje o nastanku invaliditeta ili detalje o utjecaju invaliditeta na svakodnevni život. Primjerice, nije mi problem ako nekoj nepoznatoj osobi trebam reći da imam cerebralnu paralizu, no problem je ako me ta ista osoba pita još sto potpitanja, među kojima je su i neka "naizgled logična" poput: "Kako to da imate paralizu, a niste paralizirani?". Takva pitanja jednostavno pokazuju zbog čega je otpočetka bilo suvišno da me, osoba koja me zapravo ne poznaje, upita: "Što je vama bilo?". Tada postaje jasno da je propitivanje o invaliditetu uistinu zadiranje u privatnu sferu, pogotovo ako postavljanjem više pitanja proširujete temu.

Zaokrenimo na trenutak situaciju i zamislite da netko nepoznat s Vama zapodjene razgovor pitanjem: "Kako si?" Dubinu odgovora i količinu detalja koje ćete spomenuti odabirete sami, zar ne? No, zamislite da Vas ista osoba potom upita:  "Zašto ste danas tako zamišljeni?", "Kako ste dobili tu masnicu na oku?", ili neko slično pitanje. Pomislili biste da ta osoba pretjeruje jer, ipak niste baš toliko bliski da biste o tome pričali, zar ne? Isto osjećaju i osobe s invaliditetom kada razgovaraju o uzrocima invaliditeta s osobama s kojima nisu bliske.

Naprotiv, bliska osoba će Vam svoje stvarno raspoloženje pokazati i pojasniti čak i ako je o tome ništa ne pitate, zato što Vas smatra osobom od povjerenja i želi da znate kako se osjeća. To vrijedi bez obzira ima li ta osoba neki invaliditet ili ne. Ako ste bliski, sama osoba s invaliditetom će Vam u nekom trenutku otvoreno reći pojedinosti o invaliditetu jer želi da ste upućeni i u taj dio njezina života.

Ako niste bliski s osobom, odgovore na osobna pitanja ni ne morate znati. No, ako ipak pređete razumnu granicu između javnog i privatnog diskursa, neka Vas ne iznenadi protupitanje poput: "A kako je nastala Vaša ozljeda?" Stoga, radije se suzdržite od pitanja o invaliditetu. Uostalom, činjenica da je neki invaliditet vidljiv ne znači da osobu s invaliditetom možete pitati bilo što, kao ni ona Vas. Budućnost ionako ne možemo izgraditi kopajući po prošlosti, nego gradeći u sadašnjosti.

Komentar: Ivona Šeparović*

Napomena: *Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI

 

                                                                         

 

 

 

 

 

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska