Dijeljenje iskustva i beskorisna uspoređivanja

U razdoblju velikih promjena svaki se čovjek suočava s mnoštvom pitanja na koja nema odgovor. Dijeljenje specifičnih iskustva kroz koja čovjek prolazi korisno je i može olakšati suočavanje s tim promjenama. Bez obzira je li kod neke osobe invaliditet nastao prije ili nakon rođenja, promjene u načinu života koje zahtijeva određeni stupanj invaliditeta čine da budućnost izgleda vrlo nesigurnom, neovisno o događajima u svakodnevici.

Za osobe s invaliditetom čak i rutinske aktivnosti mogu biti prostor u kojem očekivati možete samo - neočekivano. Progresije invaliditeta, kao i promjene mjesta stanovanja ili karijere, sa sobom nose zahtjevnu prilagodbu novim okolnostima za koju nikada nismo dovoljno spremni. Kažu: "Priprema je pola posla!". Zato se osobe s invaliditetom pokušavaju što detaljnije informirati: pitaju starije (osobe s invaliditetom) za savjet, nastoje pomno isplanirati svaki korak (metaforički i doslovno), a kada se priviknu na promjenu, nastoje svoja iskustva dijeliti s mlađim (osobama s invaliditetom) kako bi kroz sličnu promjenu lakše prošli. Nepisana procedura je takva, neovisno je li vam se zdravstveno stanje poboljšalo/ pogoršalo, obitelj proširila ili ste, pak, promijenili: mjesto stanovanja, posao, automobil... U početku ste uvjereni da ni jedna informacija nije na odmet i svaki savjet će vam dobro doći. Dok savjetovanje ne sklizne u uspoređivanje.

To nije pretjerano teško, s obzirom na to da većina osoba s invaliditetom koje imaju istu osnovnu dijagnozu misli da, kao "upućeni", jedni drugima mogu i prekomjerno davati savjete. No, ista dijagnoza rijetko donese i iste posljedice. Svakodnevica dvije osobe s istom vrstom invaliditeta može biti vrlo različita, jednako kao i načini prevladavanja izazova s kojima se susreću. Zbog toga dijeljenje iskustva može biti vrlo bolno i frustrirajuće, posebno ako jedan od sugovornika koji imaju invaliditet pomisli: "Ja sam sve to prošao i točno znam što trebaš napraviti!".

Istina je, to vrlo često pomisle i osobe koje nemaju nikakav invaliditet. Primjerice, kao osoba koja hoda s dva četveronožna štapa, nebrojeno puta sam od dobronamjernih ljudi čula da bih trebala više šetati ili više vježbati. Naravno, najčešće mi to govore oni koje nisam pitala za savjet, koji me niti ne poznaju, kao i oni koji nemaju nikakvo stručno znanje iz područja medicine. S vremenom sam se uvjerila da, ljudi koji to meni  govore, zapravo nastoje sami sebe "nagovoriti" da se više kreću jer smatraju da ne brinu dovoljno o vlastitom zdravlju.

Dvije stvari su nam vjerojatno svima zajedničke, bez obzira na to imamo li invaliditet ili ne: volimo dijeliti svoja iskustva, ali i savjete. Čak i onda kada sugovornik to od nas ne traži. Nažalost, savjete često dijelimo i na pregrub način, opet kako bismo sebe opravdali. Tada bilo kakvo uspoređivanje situacija postaje potpuno beskorisno, a savjeti negativni. Ne zbog samog sadržaja savjeta, nego zato što smo savjet izrekli onda kada nitko to nije od nas tražio, na način koji loše utječe na sugovornika. Tako se ponašamo sve dok kao ljudi ne sazremo dovoljno da naučimo da našu vrijednost ne određuju drugi. Stoga bi dnevni (a i životni) cilj trebao biti zadržati svjesnost da smo jedinstveni i biti najbolja verzija sebe koja možemo biti.

Autorica: Ivona Šeparović*

*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI

 

                                                                         

 

 

 

 

 

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska