Izazovi samoizolacije

Tijekom borbe sa koronavirusom, preporuke Nacionalnog stožera civilne zaštite svima nalažu što manje kretanja i što manje socijalnog kontakta. Budući da spadaju u rizičnu skupinu, osobe s invaliditetom moraju biti još opreznije.

No, održavanje socijalne distance i samoizolacija za mnoge osobe s invaliditetom su tehnički neizvedive, zato što ne mogu sami: baciti smeće, istuširati se, skuhati ručak ili izaći na balkon (ako za to trebaju prijeći neke stepenice). Sve su to svakodnevne stvari o kojima u doba borbe s pandemijom moramo češće razmišljati i tražiti veću pomoć od bližnjih i susjeda. Osobe s invaliditetom koje, zbog prirode oštećenja, kod zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba ovise o pomoći druge osobe, sada o pomoći osobnog asistenta ovise više nego ikada jer njihovi bližnji i prijatelji ne mogu doći k njima (zbog drugog mjesta prebivališta). Dakle, svi uobičajeni izazovi postaju kompleksniji. Osim toga, stvari koje smo do prije mjesec dana samostalno radili, sada ne možemo sami obavljati. Primjerice, trenutno imam dodatna ograničenja jer ne mogu, recimo, otići sama do trgovine (što inače mogu), kako ne bih dodirivala rukohvate u liftu i na ulaznim stepenicama zgrade.

Vjerujem da su spomenuta ograničenja za mene su podjednako izazovna, kao i ograničenja koja trenutno osjećaju osobe bez invaliditeta, jer pomak nam je pomak u odnosu na naučenu stvarnost zapravo isti. Kao osobe s invaliditetom navikli smo na vlastita ograničenja, uzrokovana oštećenjem, no kada se ona neočekivano povećaju, osjećamo se vrlo sputano. Rad od doma zahtjeva preinake, kako bi dnevni boravak postao radni prostor u kojem je osigurana tišina, zbog dogovora i sastanaka s kolegama s posla. Radijske emisije se trenutno ne snimaju pa je pisanje prioritet. Glavni izazov samoizolacije u pisanju pojavio se već prvog dana: „O čemu pisati kad se ništa ne događa?“ Kad događaje staviš „na pauzu“, okolinu, a i sebe, počinješ promatrati na drugačiji; dublje, sa distancom, povezujući stvari koje su ti se do jučer činile toliko različitima. Tako sam počela dublje sagledavati i svoje svakodnevne izazove, koje inače ne analiziram, ako sve teče po planu: vožnju automobila (koja mi jako nedostaje), kuhanje (za koje sad imam više vremena) i samoizolaciju (koja je mnogo drugačija od „uzimanja malo vremena za sebe“ u uobičajenim okolnostima).

Slobodno vrijeme? Na jednom se s nostalgijom prisjećam doba kada sam mogla nesmetano šetati oko zgrade, iako mi se tada nije dalo šetati. Osobama bez invaliditeta šetnja sigurno više nedostaje nego meni, iako će oni, nakon izlaska iz samoizolacije, svoju kondiciju sigurno brže vratiti "na staro". Psihološko privikavanje je, po mom mišljenju, neka sasvim druga priča. Za razliku od osoba s invaliditetom, koje okolnosti svakog dana podsjećaju koliko su ranjivi, neke osobe bez invaliditeta u uobičajenim okolnostima nisu svjesne svoje ranjivosti pa ih ekstremni životni uvjeti na to podsjete na vrlo bolan način.

 "Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe", napisao je davno Mark Twain. Ovo je najvrjednija lekcija koju možemo naučiti dok traje karantena. Bilo da smo osobe s invaliditetom ili bez invaliditeta, trenutno uistinu postajemo svjesni koliko smo kao ljudi ranjivi i koliko smo ovisni jedni o drugima. Ranjivost nikome nije ugodna, a većina ljudi (barem povremeno) voli za sebe misliti da u životu mogu sve sami riješiti. Dok ne naiđu na izazov koji ne mogu riješiti, a stoji na putu ostvarenja željenog cilja. Upravo to pokazuje da su i osobe s invaliditetom i osobe bez invaliditeta - samo ljudi.

U doba karantene, kad smo prisiljeni na izolaciju, shvaćamo da nitko od nas nije otok i da nitko od nas sam ne može prevladati ograničenja. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa, stoga se trebamo usuditi biti nesavršeni, ranjivi, ali i hrabri. Dovoljno nesavršeni, da bismo priznali svoja ograničenja. Dovoljno ranjivi, da bismo potražili pomoć onda kada je uistinu trebamo. Naposljetku, ali ne i manje važno, trebamo biti dovoljno hrabri, da bismo iskoristili svoje sposobnosti za pomoć drugima. Samo tada ćemo moći prevladati svoja ograničenja, bez obzira na to jesu li ona posljedica invaliditeta, pandemije ili nečeg trećeg.

Autorica: Ivona Šeparović*

*Napomena: *Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI

 

                                                                         

 

 

 

 

 

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska