Komunikacijske nedoumice

Poseban pristup kod osoba s invaliditetom u većini životnih situacija je nepotreban. Rijetka iznimka za to je pružanje "tehničke" pomoći.

 

Kada Vam se učini da osoba s invaliditetom treba pomoć, smijete je pitati: "Trebate li pomoć?". Ako je odgovor potvrdan, osobu pitate da Vam objasni na koji način joj trebate pomoći. Iako je ovaj princip jednostavan, mnogi ga ne znaju. Štoviše, misle da bi trebali znati nešto o pojedinom invaliditetu ili uzrocima njegova nastanka, da bi osobi pružili potrebnu pomoć.

Zablude slične ovoj, koje se odnose na "fokusiranje" na invaliditet, događaju se i u komunikaciji. Kao mala djevojčica, često sam doživljavala da neki ljudi oklijevaju reći mi da su bili na trčanju ili zaigrali nogomet s društvom, vjerojatno misleći da me na određeni način "provociraju" jer ja ne mogu trčati. No, meni je bilo drago čuti da su u nekoj fizičkoj aktivnosti uživali. Najviše zato što volim sport pa mi je bio užitak slušati prepričavanje nogometnih akcija ili odgovore na pitanja poput: "O čemu razmišljaš dok trčiš?". Nekim mojim sugovornicima moja su pitanja bila neobična, kao što je meni bilo neobično to da uživaju u fizičkim aktivnostima, jer sama u istima gotovo nikad ne uživam.

Postavljati pitanja koja izazivaju čuđenje za mene je bio poseban užitak jer sam znala da time razbijamo nevidljive barijere u komunikaciji. Tipične komunikacijske barijere stvara netočno razmišljanje da slijepoj osobi ne smijete reći: "Vidimo se!", gluhoj osobi: "Čujemo se!", a osobi koja se kreće pomoću invalidskih kolica: "Prošetaj se“ ili „Idemo pješice“. Ako pokušate prisiliti svoj mozak na razmišljanje o tome da ne smijete koristiti ove izraze, ogromna je vjerojatnost da ćete tijekom komunikacije s određenom osobom najčešće razmišljati upravo o njima. Osjećat ćete se kao da baš taj izraz savršeno paše u oblikovanju gotovo svake rečenice. Kada Vam se to dogodi, sjetite se da nema razloga za pretjerani oprez.

Štoviše, ako sami ne spomenete neki od spomenutih izraza, osoba s invaliditetom vjerojatno će to učiniti. Slijepa osoba bez problema će Vam reći: "Vidimo se!". Ne zato što Vas uistinu može vidjeti, već zato što je kulturološki navikla tako završavati razgovor, kao i svi ostali. Uostalom, kada Vi nekome kažete: "Vidimo se!", ne sugerirate mu da ćete uskoro gledati u njega, nego da ćete uskoro ponovno komunicirati licem u lice. Upravo zato nije pogrešno slijepoj osobi reći: "Vidimo se!". Štoviše, mnoge slijepe osobe takvu komunikaciju doživljavaju pozitivno jer pokazuje da među sugovornicima ne postoji pretjeran oprez niti suvišna zadrška. Ali, bez forsiranja. Dakle, nema potrebe da tražite prostor za upotrebljavanje određenog izraza. (Ne)postojanje predrasuda ionako se očituje u načinu komunikacije i ne odražava se isključivo u odabiru riječi.

Osobno volim koristiti izraz: "Zatrčat ću se!", iako ne mogu trčati jer taj izraz jako dobro dočarava moju želju da neki zadatak obavim najbrže što mogu. A ako meni uvriježeni izrazi ne predstavljaju problem, zašto bi drugima trebali biti opterećenje? Zbog mene? Nedvojbeno je da pritom ne najavljujem nikakvo trčanje. Moj cilj komunikacije ostvaren. Nadam se da su pritom Vaše komunikacijske nedoumice također razriješene.

Autorica: Ivona Šeparović*

*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI

 

                                                                         

 

 

 

 

 

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska