Oduzimanje novaca od „invalida“

Dok novinski naslovi vrište da država štedi na „invalidima“ zbog preraspodjele sredstava, postavlja se pitanje je li pak nešto drugo posrijedi? Dok se fokus javnosti usmjerio na pretvaranje epidemije u pandemiju, država je zaključila da postojeći zakonski sustav nije adekvatan te ga se treba izmijeniti. Ne ulazeći u kvalitetu preraspodjele sredstava pokušati ću pojasniti sustav koji ima potencijal izrasti u jako oružje predizborne kampanje.

Zakon o vještačenju, profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji nije prošao cjelokupni postupak savjetovanja sa zainteresiranom javnošću doživio je 19. ožujka 2020. izmjene koje su, između ostaloga, omogućile nadležnom ministru da se „posebnom odlukom sredstva uplaćena s osnove novčane naknade mogu koristiti i za druge namjene u svrhu očuvanja radnih mjesta i zadržavanja zaposlenosti te odgoditi obveza plaćanja novčane naknade“. Takvu mogućnost je trenutni ministar objeručke prihvatio te 25. ožujka i 8. svibnja preraspodijelio 450 milijuna kuna u Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom (COVID-19) i sve poslodavce oslobodio plaćanja naknade za ožujak, travanj i svibanj. Ukoliko uzmemo prošlogodišnje prihode od oko 200 milijuna kuna i slobodno procijenimo da je u ta tri mjeseca trebalo biti uplaćeno 50 milijuna kuna, osobe s invaliditetom (OSI) koje ne rade ili koje tek neće raditi pomogle su do sada svim poslodavcima s 500 milijuna kuna. Uz to, umanjena visina naknade sa 30% na 20% minimalne plaće i izuzimanje poslodavaca iz sektora proizvodnje tekstila, odjeće, kože, drva i namještaja dodatno će umanjiti uplate u fond za zapošljavanje osoba s invaliditetom za još barem 50 milijuna kuna u 2020. te u narednim godinama za 70 milijuna kuna godišnje. Naravno, Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom još uvijek nije objavio Godišnji plan rada za 2020. godinu gdje bi bile vidljive brojke prije i nakon zakonskih izmjena.

No nekoliko je tvrdnji nužno demistificirati pa počnimo redom:

- U Republici Hrvatskoj je 510.000 osoba s invaliditetom od čega je samo 18.000 zaposlenih.

 Zapravo je riječ o tome da je 18.000 OSI upisano u Očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom za koji su uvjeti drastično viši nego što je potrebno za izjasniti se kao OSI pri popisu stanovništva ili aproksimacijom ukupnog broja stanovništva i postotka OSI drugih zemalja. Nadalje, one osobe koje ispunjavaju kriterije za upis u Očevidnik se trebaju izjasniti kao OSI da bi uopće bile upisane, no kako je državna i lokalna administracija uvelike nepovezana neke OSI mogu koristiti pojedine povlastice bez upisivanja u Registar OSI. Naravno, kako i sam naziv Očevidnika kaže, tu se uključuju samo oni koji su zaposleni temeljem Ugovora o radu i to na više od pola radnog vremena te obrtnici. Znači, u 18.000 zaposlenih OSI nema studenata koji rade preko student servisa i učeničkog servisa, zaposlenika koji rade manje od pola radnog vremena, honoraraca i ključno – onih OSI koji iz niza razloga odabiru rad „na crno“. Brojka od 18.000 je mala, ali ipak nije tako crna. Isto tako, ne primaju svi poslodavci onih 18.000 zaposlenih OSI poticaje. 

- Oduzimaju se novci od „invalida“.

S obzirom da sredstva u fond za zapošljavanje OSI uplaćuju poslodavci te su i namijenjena onim poslodavcima koji zapošljavaju OSI, reći da se novci oduzimaju osoba s invaliditetom je netočno. Da su ti novi zaista namijenjeni osobama s invaliditetom, možemo pretpostaviti da bi brojka od 18.000 bila puno veća. Ukoliko pogledamo godišnje izvješće o radu ZOSI za 2019. godinu, samo 40 milijuna kuna je uloženo u postojeće zaposlenike s invaliditetom dok se ostala sredstva dodjeljuju kroz natječaje s upitno transparentnim kriterijima prijave i selekcije – na primjer, predviđeno je 60 milijuna kuna za zaštitne i integrativne radionice, 30 milijuna za poslodavce iz gospodarstva i 10 milijuna za udruge koje obavljaju gospodarsku djelatnost (bez uvjeta da se takva sredstva usmjeruju u gospodarsku djelatnost). Predviđena sredstva za natječaje potrošena su u manjim iznosima jer prijavitelji na natječaje nisu još završili provedbu projekata od prethodne godine pa su im radi transparentnosti odgođene isplate. Ukoliko se analizira da je ZOSI u prethodnim razdobljima akumulirao više od 640 milijuna kuna od uplaćenih naknada od čega samo 150 milijuna u 2019., postavlja se pitanje jesu li novci oduzeti od „invalida“ ili od oni koji rade za „invalide“ jer pretpostavljamo da su svi „invalidi“ ostvarili poticaje koji su bili predviđeni za njih. Nikako ne pomaže ni naslov vijesti na stranicama ZOSI: „U sklopu mjera Vlada Republike Hrvatske za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije koronavirusa donesene su mjere za održavanje zaposlenosti osoba s invaliditetom…“

- Sustav zapošljavanja OSI je efektivan jer je na burzi manje OSI nego prije.

U narodu postoji izreka „i ćorava kokoš zrno ubode“, a isto bi se moglo reći i za statistike koje predstavljaju zapošljavanje OSI u Republici Hrvatskoj. Sustav poticanja zapošljavanja OSI usmjeren je na smanjivanje broja OSI u registru nezaposlenih pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i kao takav je relativno uspješan. No, ukoliko se gleda izvan okvira službene statistike nezaposlenih, gotovo ništa se ne poduzima s ciljem prevencije ulaska u žalosnu brojku – odjek javnosti bi bio puno pozitivniji kada bi se tim sredstvima (su)financirali projekti poput profesionalne rehabilitacije u centrima koji bi omogućili vraćanje na posao umjesto umirovljenja osoba koje su zbog invaliditeta ograničene u svakodnevnim aktivnostima; sustavne podrške studentima i učenicima s invaliditetom; saveza udruga s invaliditetom koji bi trebali biti najinformiraniji u smislu specifičnosti ispunjavanja potreba pojedinih skupina OSI ili pak poticanje vraćanja umirovljenih OSI u radne odnose. Nema ni fleksibilnosti u omogućavanju napredovanja OSI ili čak davanju otkaza što OSI cementira u prvo radno mjesto. No, ZOSI je ograničen na mjere inovativnog zapošljavanja kroz natječaje za poslodavce i zaštitne radionice, partnerstva u promicanju uključivanja studenata u prakse i organiziranje domaćih i međunarodnih stručnih skupova koje pohađaju ponajviše njihovi djelatnici te tek manji broj zainteresirane javnosti.

- Sustav zapošljavanja OSI daje sredstva za zapošljavanje koja su jedino rješenje pri zapošljavanju teško zapošljivih.

Sustav je kreiran i zamišljen za poticanje zaštitnih radionica i velikih poduzeća koji zbog ekonomije razmjera imaju interes u specijalizaciji dijela odjela ljudskih potencijala u pod-odjel za poticaje. No toliko je neefikasan da košta više nego što transferira sredstva poslodavcima OSI (u 2019. 62 mil. kn troškova naspram 40 mil.kn poticaja bez inovativnih programa. U ovih 62 mil.kn nalaze se i troškovi sektora vještačenja no nisu uključeni troškovi četiri centra za profesionalnu rehabilitaciju), spor je do te mjere da se primjerice 6 mjeseci čeka na odobrenje subvencije plaće za osobu s invaliditetom bez elemenata retroaktivnosti, a Upravno vijeće ZOSI u svom punom sastavu treba imati samo jednog predstavnika udruga OSI od sveukupno devet članova.

Nažalost, uvijek će postojati potreba za stimuliranjem rada OSI te će uvijek biti onih OSI koje nisu sposobne raditi, a samim time i potreba za nekakvim načinom (su)financiranja njihovih plaća, no s obzirom na cost-benefit ovakvog sustava poticanja, teško se može zamjeriti preusmjeravanje akumuliranih sredstava natrag onima koji su ih i uplatili i reći im „Oprostite, nismo znali kako ih potrošiti“.

                                                                         

 

 

 

 

 

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska