Ako bismo uzeli u obzir jedan segment svakodnevice koji je zajednički svim osobama s invaliditetom, bez obzira na vrstu njihovog invaliditeta, to bi bilo planiranje unaprijed. Kombiniranje svakodnevnih aktivnosti u skladu s mogućnostima i ograničenjima dio je koji nam često oduzima puno energije, a čini se da alternative nema.
Kada započnemo priču o predrasudama, većina osoba s invaliditetom naglašava komunikacijske izazove. Ne odnosi se to samo na korištenje krivih izraza za stvari o kojima se govori, a povezane su s invaliditetom, već na činjenicu da se mnogi građani boje pristupiti osobi s invaliditetom. Ta početna nelagoda je prolazna, no mnogi oklijevaju suočiti se s njom.
Kada sam 2009. godine počela učiti hrvatski znakovni jezik (HZJ), nisam znala koje sve elemente sadrži ni koliko će mi vremena trebati da naučim prvu rečenicu na znakovnom. Znala sam tek nekoliko slova, koja smo kao osnovnoškolci koristili za "šifrirano dopisivanje". Naše "slovkanje" tada je bilo sporo i teško smo sastavljali rečenice, no bilo nam je zabavno koristiti "novu abecedu". Mislili smo da nas nitko ne razumije.
Zdravstveno stanje svakog pojedinca, pa tako i osobe s invaliditetom, osobna je tema o kojoj ponekad pojedinci nevoljko govore. Ipak, osobe s invaliditetom su s tim pitanjima često suočene jer su mnogi njihovi sugovornici znatiželjni i u tim osobnim pitanjima ne vide ništa sporno. Slično je i sa razgovorima o tretmanima, terapijama ili terapeutima. Netko je nešto usput pročitao ili čuo, ima prijatelja koji ima prijatelja koji je u sličnoj situaciji i ubrzo krenu komentari i savjeti o odabiru terapeuta i / ili terapija. Komentari i savjeti vjerojatno su izrečeni u najboljoj namjeri, no informacije na kojima su isti utemeljeni često su netočne i/ili suvišne.