Tijekom godina sam naučila da kao osoba s invaliditetom iz "tehničkih" razloga ne volim neke aktivnosti u kojima drugi uživaju. Jedna od takvih su putovanja. Da nismo suočeni s korona krizom, mnogo više ljudi bi već sada objavljivalo fotografije opuštanja na plaži i slično. No, kod osoba s invaliditetom to nije slučaj jer putovanja zahtijevaju toliki dodatni angažman, da je u njima uistinu teško uživati.

Odluka o tome što želimo biti kad odrastemo, jedna je od najtežih tijekom obrazovanja. Lako ćemo definirati koji nam je predmet u školi najdraži. Ipak, pomisao da odabirom škole i fakulteta definiramo zanimanje kojim ćemo se "baviti čitav život", stvara veliki pritisak svakoj mladoj osobi.

Ljudi me često pitaju koliko je objekata i javnih mjesta prilagođeno osobama s invaliditetom. Svoje sumnje i brigu, sugovornici sažmu u retoričko pitanje: "Posvuda su stepenice, zar ne?". Moj odgovor na to i slična pitanja je: "I da i ne!". Taj nejasan odgovor nije moj način izbjegavanja razgovora o preprekama, već pokušaj da na korektan način kažem da su mi "neprilagođeni" objekti često pristupačniji od onih prilagođenih.

KONTAKT

 

  • Avenija Marina Držića 71a
  • 10000 Zagreb, Hrvatska