U vremenu obilja informacija, ali i velikog broja netočnih informacija, čini se da se mladi s invaliditetom koji su sudjelovali u ovom istraživanju susreću sa sličnim izazovima svakodnevice kao i mladi s invaliditetom u Hrvatskoj. Doduše, treba napomenuti da je u istraživanju osim osoba s invaliditetom (87%) i njihovih roditelja (8%) sudjelovalo i 5% osoba koje rade s osobama s invaliditetom. Kako pokazuju Eurostatovi podaci iz 2024. godine, mladi s invaliditetom čine oko 6% (16-19 god.) i oko 8% (20-24 god.) populacije mladih u Europi. Osobe koje su popunile anketu koja je pružala mogućnost odabira više odgovora na jedno pitanje, većinom su osobe s tjelesnim invaliditetom (40%), a najviše ispitanika je iz Nizozemske.
S obzirom na bolju arhitektonsku pristupačnost i sve druge mogućnosti za osobe s invaliditetom, ne čudi što većina živi u glavnim gradovima i urbanim sredinama (77%), no za više od polovicu njih, dostupnost pristupačnog smještaja i dalje je veliki problem. A pristupačno i priuštivo stanovanje preduvjet je veće samostalnosti, zbog čega 42% osoba s invaliditetom koji su sudjelovali u ovom istraživanju živi s roditeljima.
Budući da se s razvojem povećava i stupanj životne samostalnosti, ne treba čuditi da među 68% ispitanika koji redovito koriste zdravstvenu skrb, gotovo svi su zabrinuti zbog nečega po tom pitanju; zbog komunikacije s medicinskim osobljem (58%), dostupnosti medicinske opreme ili lijekova (50%) ili nečeg trećeg. Treba napomenuti da jedan od razloga ove zabrinutosti leži i u tome što osobe s invaliditetom (u nekim zemljama) dok su djeca ne trebaju plaćati određena pomagala ili socijalne usluge, a kao odrasli -moraju. Najmanja dostupnost diljem Europe ipak se odnosi na pristup uslugama zaštite mentalnog zdravlja. Naime, 48% osoba s invaliditetom koji su sudjelovali u ovom EDF-ovom istraživanju reklo je da pristup spomenutim uslugama ima rijetko ili nikad.
Možda najbolje sumiranje svih rezultata ovog istraživanja Odbora mladih Europskog foruma za osobe s invaliditetom sažeto je u ovih nekoliko rečenica samih autora istraživanja: “Osobe s invaliditetom suočavaju se s „porezom na invaliditet” – plaćaju više za stanovanje, prijevoz i zdravstvenu skrb dok se snalaze u svijetu koji nije osmišljen tako da se vodilo računa i o njima. Od autobusnih stajališta bez zvučnih signala do kafića u koje je nemoguće ući, to okruženje i dalje ne pogoduje neovisnosti.” (str. 8). Cijelo istraživanje pod nazivom „Pravo na oblikovanje naše budućnosti“ možete pronaći OVDJE.
Iako gotovo svi ispitanici trenutno nešto rade ili studiraju (94%), a više od polovice (57%) ih je zadovoljno razinom znanja koju su postigli, 67% ispitanika reklo je da ih kod financijskog napretka koče niski prihodi i/ili veliki troškovi. Štoviše, 68% ispitanika kaže da sumnjaju ili su sigurni da su naišli na neki vid diskriminacije na tržištu rada. Neki od oblika te diskriminacije su: negativni komentari, negativne reakcije na invaliditet, nedostatak pristupačnosti na radnom mjestu i podozrivost ostalih zaposlenika glede sposobnosti i radnih kapaciteta osobe s invaliditetom.
Kada sve ovo sagledamo, ne možemo se oteti dojmu da je sve ovo i nama u Hrvatskoj dobro poznato: uvjeti za život osoba s invaliditetom u Zagrebu su bolji nego u drugim gradovima, život s invaliditetom značajno je skuplji nego život bez invaliditeta, poslodavci nerijetko imaju predrasude, sustav i infrastruktura nisu dovoljno pristupačni da bi osobe s invaliditetom iskoristile svoje potencijale…
Ipak, za kraj smo ostavili podatak koji je možda i početna točka suočavanja sa svim preprekama – društveni život. Naime, 48% ispitanih osoba s invaliditetom u istraživanju je reklo da nema ispunjen društveni život. Glavne prepreke u pokušaju promjene te situacije su: socijalne prepreke (55%), prepreke pristupačnosti (54%) i financijske prepreke (35%). Tek kada prevladaju ove tri skupine prepreka u svojoj svakodnevici i budu uistinu uključeni kao društvena bića, osobe s invaliditetom (pogotovo mladi) moći će doprinijeti svojim znanjem i sposobnostima, pronaći bolji posao, platiti kvalitetnije zdravstvene i socijalne usluge, bolje se povezati s drugim ljudima. Tako ispunjen život bit će uistinu neovisan, jer će osobe s invaliditetom moći birati gdje i kako će živjeti te snositi odgovornost za vlastite uspjehe i neuspjehe.
