“S ovim filmom htjeli smo prikazati stvarnost: kako naši gluhoslijepi članovi stvarno žive kada podrška izostane. A ona najčešće izostaje.”, rekla je Tajana Uzun, autorica filma i programska voditeljica u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir, najavljujući projekciju. Savez Dodir kreirao je ovaj film uz financijsku podršku Grada Zagreba.
U Hrvatskoj trenutno živi 1400 gluhoslijepih osoba. Dokumentarac “U zagrljaju samoće” prikazuje život njih šestero koji zbog spomenutog dvostrukog oštećenja većinu dana žive usamljeno i izolirano. Informacije koje do njih dopiru često su iskrivljene pa okolina često misli da su zbunjeni. Zbog kompleksnosti i različitog stupnja oštećenja vida i sluha, gluhoslijepe osobe otežano komuniciraju. Ovisno o stupnju oštećenja, koriste vrlo različite načine komunikacije: znakovni jezik, taktilni jezik, pisanje slova po dlanu, govor, itd. Svakodnevno se moraju prilagođavati na nove okolnosti; pronalaziti nove načine za komunikaciju s okolinom i snalaženje u prostoru.
U dokumentarcu su svoje intimne priče javnosti izložili: Sanja, Chris, Vesna, Marija, Damir i Kristijan. Tijekom filma spominju se samo njihova imena, a oni nas, iskreno i bez zadrške puštaju u svoje domove. Većini njih najčešći posjetitelji su upravo prevoditelji. Ako podršku prevoditelja nemaju, ove gluhoslijepe osobe ne mogu izaći iz kuće, družiti se, niti raditi stvari koje bi htjele. Osjećaj nemoći koji tada imaju vjerojatno bismo mogli opisati ovako: život gluhoslijepih osoba bez podrške prevoditelja je „na pauzi“.
UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom već pri samom početku dokumenta spominje potrebu još većeg izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom. Stoga se u Konvenciji, aktivizmu i općenito spominjanju osoba s invaliditetom u javnom prostoru, nastoji staviti naglasak na mogućnosti. Naglasak na mogućnosti svih osoba s invaliditetom (pa tako i gluhoslijepih osoba) stavlja se posebno kada se ukazuje na potrebu osiguravanja razumne prilagodbe, kako bi osobe s invaliditetom bile što više uključene u život zajednice. No, svjesni smo da postoji i druga strana priče, a to je svakodnevica svih osoba s invaliditetom koje su isključene. To je i svakodnevica gluhoslijepih osoba koje žive “u zagrljaju samoće”.
“U zagrljaju samoće” potresan je film o (ne)funkcioniranju gluhoslijepih osoba u svakodnevici kada uz njih nisu prevoditelji. Razumljivo je da se pričom iz ovog kuta željelo realistično prikazati kako svakodnevica bez prevoditelja za njih nije samo svijet bez komunikacije, već i svijet usamljenosti, tjeskobe i beznađa. Ipak, ostaje dojam da je ovakvo prikazivanje surove realnosti svojevrstan “ples po rubu”, koji može dovesti do još veće stigmatizacije i izoliranosti gluhoslijepih osoba. Razlog? Gledanje filma sa grčem u želucu teško će gledatelje navesti na razmišljanje o mogućnostima koje gluhoslijepe osobe mogu pokazati kada im je osigurana podrška prevoditelja. A ako sa horizonta “izbrišemo” nečije mogućnosti, ostaju nam samo prepreke koje ta osoba ima, njezina nemoć i beznađe. Pitam se želimo li da ovo društvo bilo koga promatra na takav način. Ja osobno to ne želim, a Vi?
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u tekstu osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
