U ovom tekstu donosimo transkript emisije Hodalica emitirane 19. prosinca 2024. na Radio Studentu.
ŠPICA Hodajte kroz život uz Hodalicu Radio Studenta
Najava: Poštovani slušatelji, dobro došli u još jednu “Hodalicu”. Emisija je namijenjena mladima sa i bez invaliditeta, a zajednički je pripremaju Savez SUMSI i Radio Student. S vama je danas Ivona Šeparović, a za tonskim pultom je Tibor Sudec. U današnjoj emisiji govorimo o 30 godina Saveza DODIR, stoga ćemo odmah prijeći na intervju. O djelovanju DODIR-a i životu gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj, razgovarali smo s gospođom Sanjom Tarczay, predsjednicom DODIR-a.
BREAK Hodalica, Hodalica, Hodalica
Voditeljica: U slavljeničkom raspoloženju, najprije smo čestitali DODIR-u 30 godina i upitali gospođu Sanju kako je bilo na proslavi u Westinu.
Tarczay: Moram priznati da je 30 godina za nas gluhoslijepe velika brojka. Ovo događanje u Westinu je stvarno bilo, baš ostalo u lijepom sjećanju. Ovo sve što smo sad napravili, željeli smo samo pokazati, proslaviti gluhosljepoću, proslaviti DODIR. Mislim da smo u tome uspjeli, jer svi koji su došli, rekli su da je stvarno bilo lijepo i svi su bili zadovoljni.
Voditeljica: DODIR je u početku bio mala udruga, a sada je savez. Predsjednica DODIR-a, gospođa Sanja Tarczay, prisjetila se tog procesa i rasta.
Tarczay: Mislim da je ovo prirodan proces, da se ljudi uvijek razvijaju, šire, rastu, pa isto tako i udruge. Mi smo, od jedne male, jedine udruge u Hrvatskoj, prešli u krovnu organizaciju. Sad smo savez i brinemo se o pet malih udruga. Mislimo da to neće biti zadnje, nego ćemo nastaviti djelovati i u drugim krajevima, koji još uvijek nemaju udrugu gluhoslijepih osoba.
Voditeljica: Tarczay se potom osvrnula na rad 5 udruga članica DODIR-a koje djeluju diljem Hrvatske.
Tarczay: Pet udruga; to je zagrebačka udruga, pa u Osijeku, Splitu, Varaždinu i Lovranu. Svaka udruga, sukladno potrebama svojih članova, ima određene aktivnosti, nemaju svi iste. Na primjer, u Splitu su više fokusirani na kreativne radionice, u Varaždinu su fokusirani na edukacije samozbrinjavanja i druge stvari. Ali, sve u svemu, imamo u osnovi jako slične aktivnosti za sve udruge, i mi osiguravamo potporu njima isto.
Voditeljica: Možete li usporediti uvjete života gluhoslijepih osoba u Zagrebu u odnosu na one koji žive u drugim dijelovima Hrvatske?
Tarczay: Ako ste gluhoslijepa osoba i rođeni ste tu u centru Zagreba, odnosno u Zagrebu, zapravo vam se mnoga vrata otvaraju, ako govorimo o podršci, pristupačnosti i drugim stvarima, i nekim beneficijama. Za razliku od drugih gradova, gdje to sve varira, ovisno o… na primjer: u Splitu gradonačelnik nije tako blagonaklon kao naš, tu u Zagrebu. Isto tako, puno gluhoslijepih u Splitu nije dobilo rješenje za inkluzivni dodatak. Time nisu dobili ni mogućnost da mogu preko vaučera plaćati nešto. Što znači da su, zbog nekakvih drugih razloga zakinuti, a da ne govorimo o selima, koja su dosta daleko od tih naših gradskih udruga.
Tarczay: Veliki je problem također što gluhoslijepe osobe koje su daleko su usamljene, najčešće doma samo. Na primjer, ujutro se probude u svojoj sobi, onda odu na doručak, sjednu u kuhinju, poslije kuhinje odu u dnevnu sobu i tako im prolazi dan. Od jedne stolice do druge stolice, tako svaki dan. Što znači da je situacija gluhoslijepih osoba izvan nekog gradskog središta, dosta narušena. Nije baš tako bajna kao nekim našim gluhoslijepim članovima tu u Zagrebu.
Voditeljica: Ako im nije osigurana potrebna podrška, do koje mjere uopće mogu živjeti neovisno?
Tarczay: Snalazimo se, na razne načine. Na primjer, zaposlimo nekog bližeg člana obitelji. Educiramo tog člana kako da pristupi svom članu obitelji, jer ne možemo naći nikog drugog tko bi htio raditi u tim nekim, ovim zabačenim, dijelovima Hrvatske. To je jedan od načina da oni ipak imaju nešto pokriveno, ali nemaju svi, nažalost. Zato što neki nemaju tog zainteresiranog člana obitelji ili susjeda koji bi bio voljan ići na edukaciju da može raditi taj posao – komunikacijskog posrednika, na primjer. Zato kod ovih koji su udaljeni, mi nastojimo ići u posjete, makar i jednom u tri mjeseca. Oni koji su lokalna organizacija koja je najbliža tom gluhoslijepom, isto se trude posjećivati. Znamo da to nije dovoljno, ali barem nekako nastojimo širiti svijest među susjedima, članovima obitelji, da im mogu poboljšati život. Ali nije sve idealno, to je činjenica.
Tarczay: Jednostavno, iz najbližih gradova šaljemo prevoditelja, odnosno komunikacijskog posrednika, da ide skupa sa gluhoslijepom osobom do drugog mjesta. Zato nam je auto (osobni automobil) jako važan. DODIR posjeduje jedan koji je već star, već je proslavio 21 godinu, ali još uvijek je u službi gluhoslijepih. Onda s tim autom odemo po gluhoslijepu osobu pa kod doktora. Takve situacije zahtijevaju od nas puno više vremena nego li je uobičajeno.
Voditeljica: Na koji način je donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku poboljšalo kvalitetu života gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj?
Tarczay: S jedne strane da, zato što je gluhoslijepa osoba poput bilo koje druge osobe s invaliditetom, to je dosta skupo. Na primjer, mi da bismo mogli doma imati svakodnevni pristup kuhanju ili nešto, trebamo specijalizirana pomagala. Ako niste znali, gluhoslijepe osobe su jedina kategorija osoba s invaliditetom koja još uvijek nema pravo na svoja pomagala. Nema! Nema nas u pravilniku i zbog tog razloga mi moramo kupovati dodatne stvari, da bismo mogli to imati. Naravno, zahvaljujući tim sredstvima, nama je to lakše, jer možemo nabaviti što nam treba. To je jedna prednost tog inkluzivnog. Ali, isto tako, ima i tužnih situacija, gdje roditelji oduzimaju taj inkluzivni dodatak za svoje potrebe. Tako da, nije baš… kažem, ponavljam: ima dobrih strana te priče, ali ima i lošijih strana te priče.
Ostatak transkripta pronađite OVDJE.
Audio snimku emisije možete poslušati OVDJE.