Pred ljeto 2013. konačno sam počela proceduru polaganja vozačkog. Kao osoba s cerebralnom paralizom koja se otežano kreće, imala sam mnoge dvojbe kako ću i hoću li uopće naučiti voziti. Ipak, u Ak Miramare uvjeravali su me da neće biti problema – Željko će sve riješiti.
Nije mi bilo jasno kako su toliko sigurni. Šest i pol godina nakon, još uvijek se živo sjećam prvog sata vožnje. Krenula sam sjesti u auto na krivu stranu. “Neću valjda ja voziti?”, našalio se Željko, pokušavajući razbiti moju tremu. Očekivala sam poligon (ipak je prvi sat!), ali Željko je imao svoju taktiku – idemo odmah u realnu situaciju.
Objašnjavao mi je zašto je pozitivno da nikad do tad nisam sjela za volan. Učiti me sve ispočetka i ponavljati stalno iste upute njemu nije bio nikakav problem. “Naučit ćeš”, govorio je strpljivo. Često je ponavljao kako je uvjeren da ja to mogu, vjerojatno svjestan da sam sama u to jako sumnjala. Za Beka kao instruktora, invaliditet je bio nebitan jer onima koji voze s komandama invaliditet neznatno utječe na vožnju. Ipak, kao instruktor je uvijek inzistirao da svoje sposobnosti realno procjenjujem, ovisno o trenutnoj situaciji u prometu.
Vozila sam s prevelikim oprezom pa me je Željko često ispitivao znam li koliko je ograničenje brzine, dodajući svemu dozu humora. Inače vrlo sklon šali, Željko je ozbiljne upute davao samo u situacijama koje su bile potencijalno opasne. Za razliku od mene same, Bek je u meni vidio vozačicu koju, osim vještine vožnje, mora naučiti da samopouzdano donosi odluke u prometu. Zajedno smo smišljali kako prevladati prepreke koje su me mučile, od kojih je strah bio najveća. Bek je baš zato inzistirao održavati mi satove vožnje na Sljemenu i na autocesti do Samobora.
Takav je bio Željko Bek: instruktor vožnje koji je sve kandidate gledao jednako, bili oni osobe sa i bez invaliditeta. Oprezan je bio jedino pri ulasku u automobil. Kao čovjek koji je u karijeri obučio vjerojatno više od 400 vozača s invaliditetom, nije se bojao nepredviđenih okolnosti. Negodovao je samo kad je osoba dekoncentrirana, a bodrio je svoje učenike najviše onda kada su bili na rubu odustajanja.
Nakon više od 120 sati učenja vožnje, na rubu odustajanja bila sam i ja, no Željko je i dalje bio fokusiran na stvari koje smo trebali poboljšati. Dok nisam položila. Slikali smo se da ovjekovječimo taj za mene posebni trenutak. Beka dugo nisam vidjela, iako sam mnogo puta poslije razmišljala da navratim u autoškolu, onako usput. Žao mi je što nisam, ali vjerujem da bi Bek danas bio ponosan na postignuto. Zbog njegove sam stručnosti i strpljivosti ne samo naučila voziti, već sam postala samostalna vozačica koja ide autom na posao.
Cilj je ostvaren, baš kao što je Željko i predvidio. Znao je jer je za volanom vidio samo ono što je uistinu bitno: karakter i sposobnosti kandidata. Gospodine Bek, počivali u miru!
Autorica: Ivona Šeparović
