Kao i svaki projekt i ovaj ima svoj početak. Tako smo i mi imali razrađenu ideju: educirati učenike osnovnih škola i njihove nastavnike o invaliditetu i svim potankostima koje on ima u svojoj naravi. Cilj je bila što bolja i adekvatnija integracija djece s teškoćama u razvoju u redovni obrazovni sustav. Već kod prvog prijavljivanja našeg idejnog projekta na projektni natječaj, ideja je prepoznata i od tada sustavno traje, unaprjeđuje se i pretvorila se u višegodišnji program, a na kraju svake školske godine traži se još.
Sve je (što se našeg tima tiče) išlo vrlo glatko i uhodano, do prvih pravih izazova u proljeće 2020-e godine. Znamo da smo u to vrijeme svi ili većina nas koji svoje poslovne aktivnosti rade u interakciji s ljudima, morali usporiti ritam i svesti ga na onaj „od doma“.
Kako smo dijelom do lockdown-a uspjeli održati radionice po školama za ondašnju školsku godinu, ostatak smo (mudro) prebacili za jesen iste godine, a do tada smo već bili pametniji i razradili plan što i kako dalje.
U osnovi, naše su aktivnosti koncipirane tako da u svakoj od škola i/ili razredu, u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj fizički održavamo radionice i na taj način interaktivno, direktno i promptno zajednički sa svim sudionicima dolazimo do novih zaključaka, ideja i u konačnici do znanja o tematici invaliditeta. Budući da nam situacija vezana uz pandemiju izazvanu koronavirusom to više nije dopuštala, zajedničkom komunikacijom sa školama razradili smo plan održavanja online radionica.
Kada je za to bilo potrebe, svaku radionicu u zasebnoj školi i razredu od jeseni 2020-e godine realizirali smo putem Zoom platforme, a u drugom polugodištu upravo završene školske godine baš smo uhvatili dobar ritam i održali 15 radionica u 9 osnovnih škola, za 457 učenika.
Ponekad bismo imali situaciju da nas sva djeca individualno prate, svako na svom računalu ili nekom drugom gadgetu i sasvim cool i bez brige sudjeluju u našem predavanju od doma. Tako nam se realizacija naših radionica koje su se do nedugo odvijale licem u lice sa našim sudionicima, te kojem je prethodilo pomno planiranje puta a ponekad i dugačka vožnja do mjesta održavanja, činila bržom od realnog vremena. U jednom smo danu bez puno fizičkih radnji održali i po nekoliko radionica u više različitih mjesta. Neko novo doba, zanimljivo iskustvo i u potpunosti ravnopravan odnos osoba sa i bez invaliditeta.
Naravno, da smo pobornici rada uživo i vjerujemo kako se uskoro sve vraća na staro, ali u ovom kratkom opisivanju izazova na koje je naišao naš program, želimo naglasiti da su iskustvo i znanje, te entuzijazam tima Saveza SUMSI ali i svih ostalih sudionika naših aktivnosti uspješno prevladali sve te izazove i održali se prema planu i programu na zadovoljstvo svih nas, a posebice nam je bitno zadovoljstvo naših učenika koje nam je konkretan podstrek za daljnje provođenje ovog i sličnih projekata.
Promišljajući o svim „turbulencijama“ koje su nas snašle i dogodile se u prilično kratkom razdoblju, zaključit ćemo sa činjenicom da se svi izazovi (ma kakvi oni bili) uspješno mogu prevladati ukoliko postoji volja, želja i entuzijazam. Naime, u početku nismo znali čime će rezultirati provedba radionica putem Zoom platforme, nismo bili upoznati sa svim mogućnostima suvremene tehnologije kao što nismo znali je li ovakav koncept radionica dovoljno razrađen za održavanje koncentracije svih sudionika bez predviđenog načina rada uživo. Ali moramo zahvaliti novim generacijama naših polaznika na njihovom stupnju brze prilagodbe novom vremenu i (vrlo često) izazovnim situacijama koje ono stavlja pred sve nas.
Autorica: Albina Žnidar, suvoditeljica radionica o invaliditetu
