Opisujući odnos medija i društva, novinar Nenad Šebek je rekao: “Mediji su ogledalo društva, ali i društvo je ogledalo medija. Mediji ne mogu biti bolji od društva u kojem se nalaze i u kojem djeluju. Postoje doduše uvijek i pojedine pozitivne iznimke, ali načelno mediji ne mogu biti napredniji od društva.”
U skladu s tim, opravdano je nadati se da će se način prikazivanja osoba s invaliditetom u medijima promijeniti onda kada kao društvo budemo imali manje predrasuda prema osobama s invaliditetom. Ili obrnuto; da će se predrasude društva prema osobama s invaliditetom smanjiti onda kada mediji počnu osobe s invaliditetom prikazivati na drugačiji način. Sada dominiraju ranije spomenuta dva načina. Zašto su oba štetna? Kada mediji prikazuju osobe s invaliditetom kao “jadne”, one koje mnoge stvari ne mogu, one koje su na teret društva, to ne doprinosi stvaranju percepcije javnosti da su osobe s invaliditetom ravnopravne s drugim građanima. S druge strane, ako se osobe s invaliditetom u medijima prikazuje kao “super-heroje” te ih se sa divljenjem hvali zbog postignuća koja se u slučaju osoba bez invaliditeta smatraju očekivana i uobičajena, to također ne doprinosi stvaranju percepcije javnosti da su osobe s invaliditetom ravnopravne s drugim građanima.
Kada su prikazane kao “jadne”, stječe se dojam da su osobe s invaliditetom inferiorne, a kada se prikazuju kao “super-heroji”, stječe se dojam da su osobe s invaliditetom superiorne u odnosu na ostatak društva. Osobe s invaliditetom pritom nisu ravnopravne, kao što bi trebali biti, a osobama bez invaliditeta često se suptilno nameće neka vrsta umjetne krivnje ili prividnog neuspjeha, jer “nisu uspjele, unatoč tome što u životu nemaju velikih problema”. Ovakva nerealna slika onemogućava ravnopravno uključivanje osoba s invaliditetom u društvo, jer može uvelike otežati njihovu komunikaciju sa osobama bez invaliditeta. A nedostatak komunikacije produbljuje predrasude prema onima koji su na bilo koji način različiti u odnosu na većinu građana nekog društva.
Tako se kao društvo vrtimo u krug, često okrivljujući medije za sve, nesvjesni da su upravo oni ogledalo svakog društva. Srećom, izlaz postoji i svima nam je na dohvat ruke. Vjerojatno ga ni ne vidimo baš zato što nam je toliko blizu. Izlaz je – gledati u sposobnosti. U sposobnosti svake osobe, u ono čime baš ta osoba na jedinstven način može doprinijeti društvu. Tada nećemo imati potrebu gledati na sebe ni na druge kao na “jadne” ili kao na “super-heroje”. Tada ćemo jedni druge vidjeti kao ravnopravne, a opet toliko jedinstvene.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
