S razvojem tehnologije, ali i drugih čimbenika, povećava se broj vozača s invaliditetom. Govorit ćemo o vozačima automobila s težim tjelesnim invaliditetom na donjim ekstremitetima. Također, stalni razlog ovisnosti osoba s poteškoćama pri kretanju o automobilima je apsolutna neprilagođenost bilo kakvog vangradskog javnog prijevoza. Velikim djelom i gradskog.
Osobe s takvom vrstom invaliditeta imaju dodatne poteškoće kod pronalaska parkinga, kao i samostalnog izlaženja iz svog vozila na javnim mjestima, budući im je potrebno parking mjesto za osobe s invaliditetom napravljeno po svim standardima – dovoljno široko. I dan danas se često rade parkirna mjesta koja su mimo svih standarda, tako reći ilegalna. Klasično parkirno mjesto se „pretvori“ u mjesto za osobe s invaliditetom. Ne možemo dopustiti da ni jedno parkirno mjesto u bilo kojem gradu ne bude po standardima prvenstveno širine nužne za izlazak u invalidska kolica.
Dozvolu za parkiranje na mjestima označenim za osobe s invaliditetom vrlo je lako dobiti, čak osobama i s minimalnim stupnjem invaliditeta ili invaliditetom koji ne utječe na kretanje, a dodatni su problem vozači koji nemaju invaliditet, ali voze vozilo u kojem se nalazi kartica oslovljena na prijatelja ili člana obitelji s invaliditetom. Naravno, gotovo je nemoguće dokazati je li u određenom trenutku u vozilu i osoba s invaliditetom koja ostvaruje pravo na znak pristupačnosti.
Ako pitate osobe s težim tjelesnim invaliditetom donjih ekstremiteta, generalno će vam najprije reći kako bi zakon trebao biti stroži prema onima koji nemaju znatne poteškoće pri kretanju. Politički ili iskustveno gledano, nikad ništa dobro ni konkretno nisu donijeli prijedlozi da se „nekom drugom“ nešto zabrani, neovisno izgleda li to opravdano ili ne. Još je manje učinkovito ukazivati na savjest, moral i tako dalje. Svatko se mora, koliko može, izboriti za sebe, u skladu sa svojim potrebama.
Možemo li i zamisliti političara / vlast koji će se odlučiti na takve rezove da na osnovi vrste invaliditeta nekome ostavi, a nekome uskrati pravo koje je do uvijek ostvarivao i koje u sličnom obliku postoji i u većini drugih država? Koliko je to uopće realno? Gdje će biti ta granica na kojoj će se svi složiti oko toga da je baš tako pošteno i realno? Kako bi na promjenu reagirali određena populacija, javnost i mediji?
Hrvatsko društvo i politika još uvijek razmišljaju na način: „Ako je nekome nešto uskraćeno i osoba je zbog toga diskriminirana, problem ćemo riješiti tako da ih oslobodimo plaćanja.“ To je jedan zastarjeli i krivi model, koji je nažalost kod nas još uvijek izuzetno aktualan. Kada mjesta za osobe s invaliditetom ne bi bila besplatna (socijalni model), već time bi se u velikoj mjeri smanjio interes svih onih koji traže načina kako na ta mjesta parkirati. Naravno, to pod uvjetom da neka druga prava u potpunosti zažive: osobna invalidnina (potpuno neovisna o samom statusu osobe), inkluzivni dodatak ili nešto treće.
Svakako treba i više osvještavati ljude o mogućnosti pisanja gradskim službama i traženja parkirnog mjesta ispred mjesta stanovanja, u slučaju da ga nema ili su nedostatna. Parkirna mjesta, njihov broj i ostvarivanje prava na ista, sve je to dio puno veće politike i strategije. Možemo pretpostaviti da su parkirna mjesta (barem ona novija) rađena u skladu s potrebama 12% osoba s invaliditetom u cjelokupnom društvu ili čak 500 000 osoba s invaliditetom samo u Hrvatskoj.
Što sa svim tim mjestima? Mogu se čuti i priče osoba bez invaliditeta koje su frustrirane zbog, kako kažu, prevelikog broja praznih parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom, dok ostali vozači nemaju gdje parkirati. Teško je u ovom trenutku donijeti konačan zaključak o tome.
No, tako je to možda kod nekih novijih građevina (šoping centri itd.), dok na mjestima gdje je osobama s invaliditetom i najvažnije da imaju osigurani parking, njih je sigurno premalo. Mislimo uglavnom na same centre gradova, blizinu javnih institucija i tako dalje.
Osobe s tjelesnim invaliditetom na donjim ekstremitetima u potpuno su specifičnoj situaciji i to je istina. Čak i primjer osobe koja koristi invalidska kolica a može napraviti nekoliko koraka neusporediva je sa svima koji nemaju drugu mogućnosti osim direktnog transfera iz vozila na invalidska kolica. Nužno je pronaći način da se tim osobama osigura ravnopravan pristup vozilu kao i ostalima.
Autor: Denis Marijon*
*Napomena: Stavovi izneseni u tekstu osobni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
