Ne odnosi se to samo na korištenje krivih izraza za stvari o kojima se govori, a povezane su s invaliditetom, već na činjenicu da se mnogi građani boje pristupiti osobi s invaliditetom. Ta početna nelagoda je prolazna, no mnogi oklijevaju suočiti se s njom.
Zbog te početne nelagode postaju previše kritični prema sebi pa “važu” svaku pojedinu riječ. U drugoj krajnosti, u sekundi postanu previše prisni sa osobom s invaliditetom (koju zapravo uopće ne poznaju) te počnu postavljati vrlo osobna pitanja i komunicirati sa sugovornikom kao da ga poznaju godinama. Sve ovo stvara dodatnu nelagodu, a rješenje je toliko jednostavno: odbaciti očekivanja prema samom sebi.
To uključuje i otvorenost koja ne bi trebala uključivati forsiranje bliskosti. Shvatila sam dok sam neki dan objašnjavala osobi kako da mi pomogne po stepenicama. “Nikad ranije nisam to radio pa ne znam”, ispričavao se iako za to nije bilo razloga. Čak i da je ranije nekome pomagao ići po stepenicama, toj je osobi vjerojatno trebalo pomoći na drugačiji način nego meni. Uostalom, na meni je odgovornost da zatražim pomoć, ako mi je ona uistinu potrebna. Ako me je prolaznik u tome preduhitrio, prelazimo na sljedeći korak: dogovor kako će mi pomoći. Tada je moj zadatak dati detaljne upute, a ne očekivati da se stvari podrazumijevaju.
Izravna komunikacija u smislu davanja detaljnih uputa može predstavljati izazov, osobe s invaliditetom, tako i za osobe bez invaliditeta, jer se neki možda boje pomoći (strahujući od pada), iako bi željeli pomoći. Ipak, izravnu komunikaciju treba prihvatiti kao put pronalaženja rješenja u određenoj situaciji.
Iz perspektive osobe s invaliditetom, to izgleda otprilike ovako: ako mi treba pomoć, zatražit ću je. Ako mi osoba pristane pomoći, objasnit ću joj kako da to učini. Detaljne upute pomoći će nam da prevladamo prepreke i sigurno dođemo na željeno odredište. Iz perspektive osobe bez invaliditeta, ista situacija izgleda otprilike ovako: ako mi se učini da osoba s invaliditetom treba pomoć, pitat ću je mogu li kako pomoći. Ako odgovori potvrdno, prije nego li počnem pomagati, pričekat ću njezine upute kako to učiniti, a onda ću tako i postupiti. U nekoj drugoj situaciji, osoba s invaliditetom će sama zatražiti pomoć, a nakon što prihvatim to učiniti, dogovorit ćemo se kako joj najbolje mogu pomoći.
U ovakvim situacijama sve nas povezuje jedna strategija: ne pretpostavljati. Svaki put kad pretpostavljamo, na korak smo do krive procjene i/ili reakcije. Naprotiv, kada izravno komuniciramo, jezični sustav nam omogućava da točno znamo što druga osoba misli. Tada nema potrebe za improvizacijom, jer znamo što želimo i kako to možemo ostvariti. Neopterećenost očekivanjima tada će postepeno istisnuti nelagodu koju smo na početku osjećali.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
