U prva tri tjedna samoizolacije nisam nigdje izlazila jer je prema vijestima Stožera civilne zaštite RH to bilo opasno. Moram priznati da sam, kad mi je otac nakon tri tjedna samoizolacije predložio šetnju bila presretna, te istinski uživala i na drukčiji način doživjela vlastiti kvart i vlastitu slobodu. Da nisam imala roditelje ne bih se usudila izaći van u strahu da ne padnem i ne ozlijedim se, ali i zbog potencijalnog rizika od Covida 19.
Osobama s invaliditetom općenito je i generalno teže funkcionirati, a pogotovo u vrijeme izolacije ako nemaju podršku obitelji i institucija koje bi tu podršku trebale pružati. Smatram da sam imala veliku sreću što radim na mjestu koje dozvoljava i rad od kuće, što uključuje veću zaštitu od moguće zaraze. Nakon dva tjedna samoizolacije već su mi počeli nedostajati kolege i uobičajene uredske šale što sam nebrojeno puta ponovila roditeljima, no ipak sam stisnula zube i izdržala duuuga dva i pol mjeseca kod kuće.
Najviše mi nedostaju moji prijatelji i naši, iako ne prečesti izlasci na kave i šale, no nažalost došli smo u doba kad se moramo „bojati“ obitelji i prijatelja. S druge strane, sve bi bilo još puno teže da u današnje vrijeme nema moderne tehnologije koja ublažava osjećaj usamljenosti u ove dane, te smo sve povezaniji preko društvenih mreža. Shvatila sam da od sada slobodu samog odlaska na posao ili u šetnju, koje sam smatrala normalnim stvarima više neću uzimati zdravo za gotovo kao do sada te ću punim plućima uživati u životu i cijeniti one male stvari koje zapravo čine život ljepšim.
Autorica: Tena Žužić*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
