Naime, spomenuti studentski dom do prošlog je mjeseca bio mjesto na kojem su studenti s invaliditetom mogli studirati ravnopravno, jer su u domu imali osiguranu 24-satnu asistenciju. Sada im je asistencija dostupna samo 8 sati dnevno, i to u vremenu od 14 sati do 22 sata. Tih osam sati studenti s invaliditetom imaju kako bi ispunili svoje dnevne potrebe za oblačenjem, održavanjem higijene te za ostale aktivnosti koje su većini ljudi svakodnevna rutina o kojoj ne moraju posebno razmišljati.
Uslugu asistencije koja je u domu “Sava” studentima s invaliditetom bila dostupna 24 sata dnevno od 2009. godine plaćalo je Sveučilište u Zagrebu. Broj sati dostupne asistencije u domu Sveučilište u Zagrebu je smanjilo, kao što su ranije javno navodili, računajući na to da će studenti s invaliditetom koristiti podršku osiguranu pravima koja proizlaze iz Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku. No, treba imati na umu da nemaju svi studenti s invaliditetom koji žive u studentskom domu pravo na jednaki opseg podrške. Drugim riječima, Zakon o osobnoj asistenciji omogućuje između 4 i 12 sati dnevno (ovisno o potrebama pojedinca), a maksimalno 342 sata mjesečno.
Poseban izazov je asistencija tijekom noći. “U nekim segmentima života ovisim o drugim ljudima, a ako se ne daj bože nešto dogodi tipa u 1 sat u noći da mi je baš prijeko potrebna pomoć teško ću ju dobiti. Imam osobnog asistenta na 8 sati, ali oni ne mogu po zakonu raditi noćne smjene, iza 22 sata.”, kaže nam Matej Kolesarić, student Ekonomskog fakulteta. “Ponavljam, meni to ne predstavlja baš neki problem, ali puno drugih studenata u domu su u puno goroj fizičkoj situaciji od mene pa je njima noćna asistencija prijeko potrebna.”, zaključuje Kolesarić, student s invaliditetom, jedan od rijetkih koji je bio otvoren dati izjavu za potrebe ovog članka
Ostali studenti s invaliditetom koje smo kontaktirali i koji žive u Studentskom domu “Stjepan Radić”, načelno su pristali na razgovor, ali nisu željeli da to i objavimo, očito iz straha kako će njihov studentski život izgledati od sutra. Točnije, od ponedjeljka kada bi, kako neslužbeno doznajemo, trebali završiti pregovori Sveučilišta u Zagrebu i pružatelja usluga. Komentar smo pisanim putem zatražili i od Ureda za odnose s javnošću Sveučilišta u Zagrebu, no do zaključenja teksta odgovor nismo dobili.
Studenti s invaliditetom trenutno na “Savi” imaju asistente samo u jednoj smjeni, a u ostale dvije se sami snalaze za podršku, no pravobranitelj za osobe s invaliditetom, Darijo Jurišić, upozorava da teret osiguravanja dodatnih sati asistencije ne bi trebao biti prebačen na studente, jer je “inkluzivni dodatak namijenjen za sve potrebe koje studenti imaju”. Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom već je ranije predlagao da se opisani problem riješi tako da u studentskom domu “Stjepan Radić” bude dodatno zaposlena jedna osoba koja će studentima s invaliditetom pružati tehničku pomoć. S tim se slaže i gospođa Marica Mirić, predsjednica Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH). “Potpora studentima s invaliditetom u Studentskom domu “Stjepan Radić” postala je jedan standard, jedan primjer dobre prakse, jedna velika potpora inkluziji osoba s invaliditetom u sustavu obrazovanja, u kojem ne moraju misliti o onim najelementarnijim problemima.”, kaže Mirić.
Mirić se osvrnula i na povezanost asistencije u domu i prava na osobnu asistenciju te inkluzivni dodatak u svakodnevici studenata s invaliditetom. “Ne možemo govoriti o tome da su studenti izgubili ili da trebaju gubiti to pravo zbog inkluzivnog dodatka ili zbog usluge osobne asistencije, jer je to jedna osoba na 17 studenata, a svakom od tih studenata treba neka drugačija podrška. Isto tako, smatram da studenti koji žive u studentskom domu, a posebno oni koji su otišli iz svojih domova u mjestima udaljenima od grada Zagreba, imaju puno drugih troškova koje trebaju pokriti. Stoga, inkluzivni dodatak ne bi trebali trošiti na plaćanje asistencije u domu, nego za ono što njima predstavlja još veći iskorak u kvaliteti života, možda za pomagala i slično.”, zaključuje predsjednica SOIH-a.
“Hoće li studenti s invaliditetom ostati bez asistencije u domu?”; “Hoće li im ovaj jedinstveni oblik podrške i dalje biti dostupan i u kojem opsegu?”; “Hoće li uslugu morati djelomično ili u cijelosti plaćati sami?“… Odgovore na ova akademski i životno važna pitanja studenti s invaliditetom dobit će u studenome. Možda će se tada njihova šutnja iz straha pretvoriti u snažnije zagovaranje za bolje (pred)uvjete studiranja svih sadašnjih, ali i budućih studenata s invaliditetom.
