Svaki od ovih elemenata izazov je i okolini, čija bi podrška osobi s invaliditetom trebala biti razmjerna stvarnim potrebama. Mnogo puta to nije lako uskladiti, jer je potrebno odupirati se lakšem putu. Naravno, ljudi iz okoline će mnoge stvari obaviti brže nego sama osoba s invaliditetom, što je lakša opcija za sve. No, tako osoba s invaliditetom postaje sve ovisnija o drugima i ima manje vjere u sebe za isprobavanje nekih novih stvari. Sve to umanjuje kvalitetu života, jer smanjuje ciljeve koje osoba s invaliditetom sebi zacrta. Odriče se svojih planova i želja, sve češće razmišljajući: „Što ako ne uspijem? Bolje je da ni ne pokušavam!“. Ako pak pokuša, bez obzira ostvari li ono što želi ili ne, osoba s invaliditetom će malo po malo graditi realnu sliku o sebi, postavljati realne ciljeve i ostvarivati ih. Upravo zato je „pomoć“ koja je zavijena sugestijom: „Nemoj ti, ja ću!“, jedna od najvećih prepreka svake osobe s invaliditetom, jer bez pogrešaka nema ni uspjeha. To naglašava većina poduzetnika i sportaša, ali odnosi se na sve ljude, u kojim god se situacijama nalazili. Pravo na pogrešku samo po sebi objašnjava i zašto su neke osobe s invaliditetom značajno aktivnije od drugih, koji se ne usude pokušavati. Zaboravljaju pritom da ni ono što imaju nisu stekli bez padova, nakon kojih su uslijedili usponi. Izgrađujući svoj karakter „u dolini“, mnogi su pronašli snage popeti se do onoga što im je na početku izgledalo poput planine. No, bez obzira jesmo li osoba -sa ili -bez invaliditeta, nalazimo li se trenutno „u dolini“ ili „na planini“, jedni druge bismo trebali poticati na neovisan život i suočavanje s preprekama na koje nailazimo. Uvažavajući pritom pravo na pogrešku, koje svaki pojedinac mora imati.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
