Određuje s čime ćemo se baviti, na koji način, koliko… Najvažnije je posložiti prioritete, ali i osigurati dobrobit za vlastito zdravlje. Htjeli ili ne htjeli, ograničenja postoje.
Govorit ću iz perspektive osobe koja se kreće pomoću invalidskih kolica, što je posljedica spinalne ozljede.
Ta kolica, sama po sebi, meni nisu nikada bila problem. Dapače, ona su put u svijet, sredstvo koje doprinosi tome da nisam doslovno slijepljena s krevetom. Tako bi svi trebali razmišljati, ne bojati se tih kotača. No, postoje posljedice tog sjedenja u kolicima koje su pitanje zdravlja, a to su: poremećaj krvnog tlaka, slaba cirkulacija, osjetljivost kože, atrofija mišića, različita iskrivljenja kralježnice, osteoporoza, problemi s ramenim i ostalim ručnim zglobovima, kontrakture, bolovi koje neki od navedenih problema nose, itd. Naravno, nije kod svih isto i neće se kod svih sve na jednak način odraziti. Dosta ovisi i o visini ozljede te kakav je oporavak bio, je li gubitak osjeta i pokreta vraćen te u kojoj mjeri.
Kao osobe s invaliditetom svakodnevno se susrećemo sa arhitektonskim barijerama, diskriminacijom i osobnim problemima. Govoreći to, smatram da bismo trebali podržavati jedni druge. No, to nije uvijek tako. I s time dolazim do poante ovog teksta. A to je česti animozitet prema osobama s invaliditetom koje su u invalidskoj mirovini. To je posebno neugodno kada dolazi od samih osoba s invaliditetom. Neugodno je kada vas netko praktički procijeni kao osobu na temelju toga što, umjesto da ste zaposleni, vi ste u mirovini. Tako, umjesto da od onih koji s vama proživljavaju veliki dio problematike odnosa društva prema “OSI” dobijete podršku, vi još imate dodatne predrasude unutar te svoje zajednice.
Svi moramo prihvatiti da nemamo iste posljedice invaliditeta. A objasnit ću i jedan paradoks. Nebrojeno puta smo na raznim okupljanjima govorili kako osobe sa spinalnom ozljedom nisu sve iste, da se ne može npr. medicinsko osoblje odnositi univerzalno prema osobama s paraplegijom ili tetraplegijom. Jer spinalna ozljeda je kompleksna i posljedice imaju previše varijacija. Ali, određeni broj ljudi, pored toga što zna da nismo isti, govori da smo isti jer smatra da, ako oni (kao osobe sa spinalnom), mogu raditi, da mogu i sve ostale osobe sa spinalnom raditi.
Slažem se da je rad odličan za psihu i kućni budžet i da je to jedan prirodni put čovjeka. Ali, kada u istu jednadžbu stavite: zdravstvene tegobe koje nisu vezane za invaliditet, zdravstvene tegobe koje jesu vezane za invaliditet, određene obiteljske uvjete, individualne fiziološke potrebe i poteškoće vezane za iste, dobijete nešto što se kosi s uvjetima na skoro svakom radnom mjestu. Posao treba odrađivati odgovorno, savjesno i redovno, a ne povremeno i površno.
Osobe koje su u invalidskoj mirovini nisu lijene i komotne. One nisu izabrale biti u stanju kakvom jesu i ne bi se trebale sramiti svojeg statusa. To bi bilo kao da se rugate nekome tko ima klempave uši, tko je siromašan ili zamuckuje dok priča. Ne smijete ponižavati osobu koja ne može utjecati na svoje zdravstveno stanje i čije se stanje kosi sa sposobnostima za uredno obavljanje posla na radnome mjestu. Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije definicija zdravlja je “stanje potpunog tjelesnog, duševnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.”. Imajte to na umu prije nego procijenite nečije sposobnosti. Jer biti ili ne biti radno sposoban nije nužno uvijek pitanje samog invaliditeta nego zdravlja osobe.
Autorica: Nevena Majer – Jager, stručna suradnica*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
