Osjećaj slobode koji ljudi osjećaju dok se kreću, neke osobe s invaliditetom mogu iskusiti samo dok plivaju. To je užitak zbog kojeg osoba dok pliva uopće ne razmišlja o dugoročnoj koristi plivanja za vlastito zdravlje.
Kao rođena otočanka, mnogo radije plivam u moru nego li u bazenu. U more ulazim uz pomoć druge osobe, koja me drži za ruku dok većina mog tijela ne dodirne more. Da bih ušla u more na mjestu na kojem sam to od djetinjstva navikla činiti, moram izvesti tek nekoliko radnji koje sam u životu već toliko puta izvela da ih odrađujem automatski.
O uvjetima plivanja u bazenima raspitala sam se stoga kod četvero osoba s invaliditetom koji odlaze na bazene u Zagrebu. Njihova pozitivnost u razgovoru o ovoj temi potvrdila je sve ranije napisano o osjećaju slobode u plivanju. “Plivanje bih svakako preporučio osobama s invaliditetom koje imaju motoričke teškoće, ali i osobama s drugim vrstama invaliditeta, jer se radi o sportu u kojem radi cijelo tijelo!”, započeo je svoj osvrt Ivan Budak, napominjući kako plivanje u nekim slučajevima može biti i kontraindicirano. Detaljno nam je opisao svoje iskustvo sa bazena: “Od bazena u Zagrebu bio sam na Utrinama, Sveticama, nasuprot Doma sportova i na Mladosti. Svaki bazen ima svojih prednosti i nedostataka. Što se tiče prilagođenosti, po meni su najbolje prilagođene Utrine. Tamo postoji ulaz za osobe s invaliditetom. Postoji podest do kojeg treba doći, pozvoniti na vrata, nakon zvučnog signala vrata se otvore, ali ih se mora držati dok se ne prođe kroz njih. Kada se uđe, treba proći kroz hodnik koji istovremeno vodi do svlačionica i bazena. U sklopu svlačionica, postoji kupaonica s WC-om koji ima ručke s obje strane, a ispod tuša se nalazi prilagođen stolac za tuširanje. Govorimo li o ventilaciji u svlačionici ona nije baš dobra. Pristup samom bazenu je dobar i do njega se kolicima može doći bez problema. Rub nije previsok, a i ljestve za izlaženje mi se čine u redu. Klupe bi mogle biti veće.”, opisuje Budak. Bazen na Utrinama preporučio bi i Fabijan Ferara, “jer je dobro prilagođen i ono što je najbitnije ima svlačionicu za osobe s invaliditetom.”
Nevena Zubčić ispričala nam je kako joj je bilo plivati u bazenu na Sveticama, gdje je plaćala samo jednu kartu za sebe i pratnju. Na Sveticama (pored nogometnog stadiona “Maksimir”) postoje tri bazena: mali, rekreativni i olimpijski. “Imaju i mušku i žensku svlačionicu baš za osobe s invaliditetom (OSI) te WC za OSI, u kojem je tuš s kosim padom i zidnim / medicinskim stolcem. Postoji i “princeza”, a to su kolica na koja se prebacim kako bih došla od WC- a do bazena i natrag. Osobe u pratnji kažu da su malo nezgrapna za voziti, ali je to puno bolje jer nam naša kolica ostanu suha. Bazeni na Sveticama imaju i lifter, koji izgleda kao stolac na kotače, s motorom. Ima rukohvate koji se mogu dizati prema gore zbog lakšeg sjedanja i remen oko struka ako je potrebno da se osoba veže. Lifterom upravljaju spasioci. Super je što je mobilan pa možemo ulaziti / izlaziti tko gdje želi. U rekreativni bazen se ulazi po dvjema vrstama stepenica: brodske (imaju rukohvat s obje strane) i standardne (koje imaju rukohvat s desne kad se ulazi).”, kaže Zubčić pa nastavlja: “Kompleks je uredan, bogatog sadržaja, atmosfera je ugodna, a djelatnici ljubazni.”
Vrlo pozitivna iskustva plivanja ima i Melani Boris. “Meni je super hodati u vodi jer je to aktivnost koju nikako ne mogu doživjeti drugačije. Makar i sam osjećaj vertikalnog položaja tijela daje super doživljaj za nas koji cijelo vrijeme sjedimo u kolicima.” Boris je do sada plivala u bazenima na Utrinama i na Sveticama. Spasioci su joj pomagali kod ulazaka u bazene. “Na bazenima Svetice je dizalica s kojom spasioci spuštaju OSI u vodu, a na Utrinama dižu na ruke sami. Vrlo su srdačni, mladi, odmah ustaju pomoći.”, kaže Melani Boris. Ima i koristan savjet za sve osobe s invaliditetom koje dođu plivati: “Moj savjet je uvijek ih pitati bez ustručavanja za pomoć jer su oni i zbog toga tamo.”, zaključuje.
Kada se objektivno sagledaju gore navedena iskustva plivanja koje smo kao osobe s invaliditetom opisali, nije teško pronaći “zajednički nazivnik”: plivanje nam je užitak. Strategija koju moramo poštovati, kako bismo ušli u vodu ili more taj užitak ponekad čini još slađim, jer još više cijenimo osjećaj slobode koji nam pruža kretanje u vodi.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u tekstu osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
