Često slušamo rasprave o tome koji su ispravni izrazi za osobe s invaliditetom i je li uopće važno kako se nešto kaže. Sredinom ’90.-ih godina, nakon dugih rasprava i previranja, prihvaćen je i danas službeni izraz “osobe s invaliditetom”.
UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom taj izraz jasno objašnjava, u skladu s definicijom invaliditeta. Pa ipak, izraz “osobe s invaliditetom” za svakodnevni je govor često nepraktičan, zbog dužine. Vjerojatno zato i osobe sa i bez invaliditeta često kažu da je to samo suvišno kompliciranje jednostavnog te da je “na kraju svejedno kako se TO kaže”. TO se pritom, jasno, odnosi na izraz “osobe s invaliditetom” ili općenito na izraze povezane sa invaliditetom. No, osobama koje se aktivno bave ovom tematikom, poštivanje dogovorene terminologije je jako važno, pa su skloni naglašavati da izraz “osobe s invaliditetom” nema alternative. Zašto?
Ljudi koji su uključeni u aktivizam ove vrste, svjesniji su, čini se, uzročno-posljedične veze izraza i stavova. Teško je, primjerice, raditi na razvoju politike i strategije prema osobama s invaliditetom, ako neki segmenti nisu ispravno posloženi, jer oni utječu jedan na drugoga. Jezično izražavanje jest jedan takav segment, jer izrazima koje koristimo često otkrivamo i svoj stav prema temi o kojoj govorimo. Osobe koje znaju puno o nekoj temi, razumljivo je, osvještenije su o apsurdnosti krivih i zastarjelih izraza. Primjerice, izraz “posebne potrebe” upravo je suprotan ideji izrečenoj definicijom invaliditeta u UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Usput rečeno, jeste li znali da izraz “hendikepirani” zapravo znači “ruka koja pruža šešir” (tj. prosi)?
Stoga, držimo se izraza “djeca s teškoćama u razvoju” (za djecu do 18. godine života) i “osobe s invaliditetom” (za odrasle). Izrazi su to koji su, ne samo službeni i korektni, već i logični i jasni.
Autor: Denis Marijon
