Da nismo suočeni s korona krizom, mnogo više ljudi bi već sada objavljivalo fotografije opuštanja na plaži i slično. No, kod osoba s invaliditetom to nije slučaj jer putovanja zahtijevaju toliki dodatni angažman, da je u njima uistinu teško uživati.
Zato mnoge osobe s invaliditetom ljeto koriste kao vrijeme za rehabilitaciju. Odlazak na more za mnoge osobe s invaliditetom je odlična prilika za rehabilitaciju, pogotovo ako tamo gdje dođu kao turisti imaju priliku i za fizikalnu ili neku drugu vrstu vježbi. Logika je jednostavna: ne volim vježbati, ali to je dobro za mene, ne volim ni putovati, ali u moru uživam. Ako spojim sve spomenuto, možda će stvari u kojima uživam smanjiti nelagodu svega ostalog. Provođenje ovog plana u 2020. izazovnije je nego ikada prije. Osobe s invaliditetom općenito uočene su kao rizična skupina za Covid-19, što zasigurno uzrokuje zabrinutost (a možda i strah) kod većine osoba s invaliditetom koje inače vjerojatno ne bi bile zabrinute. Pritom je zabrinutost bližnjih često veća od one koju osjećaju same osobe s invaliditetom. Situacija je izazovna i zahtijeva detaljnije planiranje.
Upravo to detaljnije planiranje može biti razlog više da za odgodu rehabilitacije i/ili uživanja u moru. Naravno, to je kretanje linijom manjeg otpora, no svatko ponekad posegne za takvim “anti-rješenjem”. Primjerice, u uobičajenim okolnostima, pri rezervaciji turističkog ili rehabilitacijskog smještaja, morate se raspitati: kakav je pristup apartmanu i ima li stepenica; koliko je apartman prilagođen za kretanje u invalidskim kolicima; kakva je kupaonica; kakav je krevet, koliko je plaža daleko od apartmana, koje su mogućnosti dolaska na plažu i ulaska u more za osobe s invaliditetom?… i slično. U vrijeme korona krize, osim svega navedenog, osobe s invaliditetom se prije odlaska na rehabilitaciju ili na odmor trebaju informirati o tome kakve epidemiološke mjere trebaju poštivati u mjestu u koje idu te gdje im je i kako dostupna zdravstvena skrb, ako će je u nekom trenutku zatrebati.
Dok sam ovo nabrajala, prisjećala sam se svih (ne)očekivanih izazova koja sam do sad imala na putovanjima, a koje zorno prikazuje onaj najčešći, opisan u rečenici: “Sve je prilagođeno, osim nekoliko stepenica na ulazu!”. Naravno, tih “nekoliko stepenica na ulazu” rijetko je manje od pet, a “sve prilagođeno” je nepisano upozorenje za povišenu i skučenu tuš kabinu u koju osoba treba samu sebe zatvoriti da bi se istuširala, i to: stojeći na nogama, bez pridržavanja.
Ovo su samo neke od stvari o kojima osobe s invaliditetom rijetko govore, ali svakodnevno razmišljaju, i kombiniraju rješenja. Korona kriza je, čini se, dodatna prilika za kreativno svladavanje izazova. Osim sa vlastitim izazovima, nosimo se i sa svim onim izazovima s kojima se trenutno suočavaju osobe bez invaliditeta. Osim sa vlastitim strahovima, suočavamo se i sa svim onim strahovima s kojima se trenutno suočavaju osobe bez invaliditeta.
Pritom nam je jedno postalo zajedničko: pojačana potreba za planiranjem. Iako nas neizvjesna budućnost iz dana u dan uči da ništa ne možemo do kraja isplanirati te da možemo očekivati samo – neočekivano. Jedini način da to neočekivano donekle prihvatimo jest – upustiti se u pustolovinu. Ako se odvažimo na putovanje, ovog ljeta ćemo na moru shvatiti isto što smo shvatili nakon protekle, vrlo neobične zime na kopnu: jači smo nego što mislimo!
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
