To je uobičajen stav, iako ima ljudi koji su se namučili doći do vozačke, kao i onih koji imaju vozačku, a ne voze.
Veliki broj ljudi iznenadi se kada im kažem da sam vozačica. Početni šok i nelagodu zbog šokiranosti, sugovorniku najčešće umanjujem izjavom: “Ne brinite, ne vozim nogama!” Nekima je to odličan uvod u pitanje o prilagođenosti automobila. Tada postaje posve jasno zašto ljudi ne očekuju da su osobe koje imaju fizički invaliditet vozači, jer osobe s invaliditetom vožnju uče na potpuno drugačiji način.
Ta različitost procesa mnoge mlade s invaliditetom sprječava čak i da odu u autoškolu, samo raspitati se o procesu polaganja vozačkog. Osobe s invaliditetom o svojim dvojbama i strahovima po pitanju vožnje, najčešće odgovore na svoja pitanja traže od članova obitelji i prijatelja. Potonji najčešće na većinu pitanja o vožnji nemaju odgovore pa se strah od nepoznatog u osobi s invaliditetom samo pojačava. Naposljetku, osoba s invaliditetom odustane, prije nego li je uopće pokušala. Da bi se izbjegao ovakav scenarij, a vjerojatno i neke svađe, preporučujem mladima s invaliditetom koji žele naučiti voziti, da porazgovaraju s osobom iz neke autoškole i, ako je moguće, s nekom osobom koja ima sličan invaliditet, a vozi automobil. Ovi razgovori umanjit će sve iracionalne strahove.
Svaka osoba s invaliditetom treba potvrdu liječnika obiteljske medicine da može voziti automobil. Razgovor koji liječnik pritom vodi s osobom s invaliditetom treba biti otvoren. Bitno je spomenuti sve vrste izazova s kojima se osoba s invaliditetom u svakodnevnom životu susreće. Jednako kao i na liječničkom pregledu kojeg treba obaviti prije upisa u autoškolu. Sagledavanje svih relevantnih informacija stručnjacima omogućuje objektivnu procjenu hoće li neke posljedice invaliditeta utjecati na to da osoba s invaliditetom tijekom vožnje ugrozi sebe ili druge.
Avantura u autoškoli obuhvaća mnogo malih koraka koje vode velikom cilju. Testove prometnih propisa i prve pomoći nije teško položiti, ako ste učili. Oni su stvaran pokazatelj kako u vožnji ni naizgled jednostavnim stvarima ne treba pristupati sa stavom: “Lako ćemo!”. Prepreke nikad ne treba podcijeniti, kakve god one bile. Ulazak i izlazak iz automobila vjerojatno nisu radnje kod kojih očekujete teškoće, no njih će sigurno biti. Zato je jako bitno da ove radnje svladavate usporedo s učenjem vještine vožnje, odnosno da pronađete vlastiti način kako možete, što samostalnije, ući i izaći iz automobila.
Jedna od najvećih prepreka koje treba svladati da biste postali vozač svakako je osjećaj za prostor. Osobe s invaliditetom koje ne hodaju samostalno ili ne upravljaju invalidskim kolicima samostalno, u većini slučajeva imaju jako loš osjećaj za prostor, što nije čudno jer uvijek netko drugi procjenjuje prostor. Bitno je napomenuti da je ovaj segment moguće naučiti.
Uz mnogo vježbe i strpljenja, moguće je steći osjećaj za prostor, kako biste bili sigurni, primjerice, da vozite po sredini trake. Ovaj izazov prevladavam tako da često gledam u retrovizore, kako bih provjerila vozim li po sredini trake.
Osoba koja vozi samo rukama, za radnje poput paljenja pokazivača smjera (tj. davanja žmigavca), treba napraviti nekoliko pokreta, za koje ima vrlo malo vremena. Da bih naučila dovoljno brzo izvesti specifičan redoslijed pokreta, trebalo mi je puno vremena i veliki broj ponavljanja. Iz tog razloga sam i danas, nakon šest godina vožnje, posebno oprezna kod skretanja i izlaska s kružnog toka. Upravljanje volanom jednom rukom, kako bi mi druga bila “dostupna” u slučaju potrebe za kočenjem, zvuči mnogo kompliciranije nego što u stvarnosti jest. Nužnost planiranja rute unaprijed te sporo i pažljivo parkiranje dio su “prostornih” izazova koje sam ranije spomenula.
Nakon što smo detaljno sagledali najveće izazove s kojima se vozači s invaliditetom svakodnevno susreću, s pravom se možda pitate zašto, smatram kako mnoge osobe s invaliditetom mogu postati vozači. Osobe s invaliditetom često mogu svladati većinu radnji tako da za svaku od njih pronađu neki svoj način kako je izvršiti. Realno, izazovi s kojima ćete se susresti kao vozači nisu veći od onih na koje ste svakodnevno navikli. Drugačiji svakako jesu, ali ne i nesavladivi. Ipak, u njih je potrebno uložiti dosta vremena. Proces polaganja vozačkog ispita kod mene je trajao dvije godine, a nakon toga još otprilike godinu dana netko je morao biti uz mene u autu dok vozim. Mnogo sam puta poželjela odustati od vožnje automobila, no danas mi je drago što nisam.
Stoga, ako se bojite i pokušati, promotrite vožnju kao skup radnji koje trebate izvršiti da biste automobilom došli od starta do cilja. Tijekom procesa učenja vožnje, mnoge potrebne radnje naučit ćete izvršavati na način koji je vama najjednostavniji, možda i bitno drugačiji nego kod drugih vozača. No, to je manje bitno. Najbitnije je da vozite odgovorno i sigurno, poštujući prometne propise, ali i vlastita ograničenja.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
