Vjerojatno postoje i iskustva drugačija od moga, ali ovdje ću se ograničiti samo na vlastita zapažanja do kojih sam došla kao slijepa studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Kad je 13. ožujka bila donesena odluka o dvotjednoj obustavi nastave radi sprječavanja širenja zaraze Covidom-19, nisam bila osobito uznemirena. Vjerovala sam da je to tek privremena mjera, možda malo pretjerana, ali zasigurno ništa oko čega bi se trebalo uznemiravati. Online nastava, kao što znamo, nije počela baš najmirnije pa smo se na novi način rada morali prilagođavati raspitujući se o tome je li potres kome načinio znatniju štetu, i sami odgovarajući na slična pitanja. Učenje na daljinu samo po sebi nije bilo nikakva novost jer su nam mnogi profesori i prije ostavljali različite materijale na sustavu za učenje na daljinu Omega, samo što su sad i predavanja počela funkcionirati na daljinu. Nekoliko smo kolegija odrađivali preko ZOOM-a, a druge pak preko Big blue buttona.
S obzirom na to da nisam preveliki stručnjak za računala, bojala sam se kako ću se snaći s novim načinom rada jer se nikad prije nismo koristili nijednim od njih, već bismo samo skidali pojedine elektroničke materijale s Omege i, eventualno, predavali poneku domaću zadaću u elektroničkom obliku. Kao i mnoge druge slijepe osobe, na računalu imam instaliran čitač ekrana koji mi izgovara sve na njemu radim te bi mi studiranje bez računala bilo mnogo teže jer svu literaturu čitam u elektronskom obliku, a zadaće, seminarske radove, bilješke na predavanjima i sve ostalo također pišem na računalu. Moram priznati da su i ZOOM i Big blue button dosta dobro prilagođeni za čitač ekrana te sam se na objema platformama ubrzo dosta dobro snašla.
Ponovit ću misao koja je zasigurno bila u glavi mnogih učenika i studenata u proteklim mjesecima, kako je nastava na daljinu puno zahtjevnija od one klasične koja se održava u učionicama. Ipak, u ožujku me tješilo uvjerenje, koje li pogreške, da će sve ionako brzo završiti pa ćemo se ubrzo vratiti u neudobne, ali drage školske klupe. Kako je vrijeme prolazilo, čak je i vječnim optimistima poput mene postalo jasno da ćemo akademsku godinu ipak dovršiti online. Priznajem, nije bilo lako jer smo dobivali mnogo više opsežnih domaćih zadaća kako bi profesori mogli ocijeniti naš rad, a uza sve to, tu su još bili i redovni seminarski zadaci te sve bliži ispitni rokovi. Ipak, profesori su se većinom trudili bar donekle olakšati nam posao pa su neki snimali svoja predavanja i ostavljali nam snimke koje bismo kasnije mogli preslušati, slali su nam svoje prezentacije, koje prije nismo dobivali, i stavljali nam na Omegu ispitnu literaturu u elektroničkom formatu. Koliko god mi bilo teško, moram priznati da su mi snimke predavanja i knjige u elektroničkom obliku, oko čije se prilagodbe obično moram sama snaći, ipak dosta olakšali posao.
Ne želim da se semestar nalik ovome ikad više ponovi, susrete uživo ništa ne može zamijeniti, ali smatram da je u cjelokupnoj lošoj situaciji bilo i pozitivnih primjera koji bi se mogli nastaviti primjenjivati. Lako dostupni nastavni materijali, online konzultacije bez čekanja u redu i predavanja koja možemo slušati iz udobnosti svoje sobe zasigurno su puno pomogli studentima s invaliditetom, ali i svim ostalim studentima. Iz loših bismo događaja trebali znati izvući nešto pozitivno što bi se moglo iskoristiti za unaprjeđenje kvalitete rada u nekim boljim vremenima.
I za kraj, ne postoji recept za uspješno i lako učenje, ali uz dobru vremensku organizaciju može se puno!
Autorica: Kristina Krsnik*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
