Ipak, osobe s invaliditetom su s tim pitanjima često suočene jer su mnogi njihovi sugovornici znatiželjni i u tim osobnim pitanjima ne vide ništa sporno. Slično je i sa razgovorima o tretmanima, terapijama ili terapeutima. Netko je nešto usput pročitao ili čuo, ima prijatelja koji ima prijatelja koji je u sličnoj situaciji i ubrzo krenu komentari i savjeti o odabiru terapeuta i / ili terapija. Komentari i savjeti vjerojatno su izrečeni u najboljoj namjeri, no informacije na kojima su isti utemeljeni često su netočne i/ili suvišne.
Jednostavno, svaka situacija je različita i svaki pojedinac mora sam odlučiti o tome koje će terapeute i terapije prihvatiti, kao i o tome s kim će se oko toga konzultirati. Razgovor s bliskim ljudima iz svoje okoline tada je poželjan i koristan, jer pri donošenju takvih važnih odluka svatko može lako postati pristran i “otploviti” u krivom smjeru. No, konačnu odluku o odabiru terapija i terapeuta pojedinac treba donijeti sam.
Odabir terapija ovisit će, naravno, o informacijama koje dobijemo na liječničkom pregledu i savjetima zdravstvenih radnika iz različitih područja, koji su duže vremena upućeni u svakodnevicu i specifičnosti invaliditeta pojedinca. Naravno, krajnju odgovornost u odlučivanju ima sama osoba s invaliditetom, koja kao pacijent može prihvatiti ili odbiti određeni tretman, pregled ili suradnju sa određenim stručnjakom. To bi trebao biti informirani odabir, u kojem je osoba s invaliditetom svjesna (većine) posljedica odluke “za” ili “protiv”.
Odabir terapeuta, nakon što ste pristali na određeni oblik tretmana ili terapije, može se činiti kao lakša i manje važna odluka, no to je samo privid. U svakoj struci postoje bolji i lošiji stručnjaci, što treba jasno razdvojiti od procjene kakav je netko kao osoba. Većina nas isprva je sklonija stručnjacima koji nam bolje odgovaraju po karakteru, no pozitivan prvi (ili koji god po redu) dojam ne smije nas spriječiti u tome da procijenimo kako nam odgovara ili kako na našu svakodnevicu utječe rad nekog terapeuta.
Nakon više od 30 godina prolaska kroz razne terapije, iz osobnog iskustva mogu reći da je, osim stručnosti, najvažnije – povjerenje. Terapeut koji ima znanje, ali ne uspije zadobiti pacijentovo povjerenje, postići će vrlo malo toga. Istina, zadobiti povjerenje drugog čovjeka nije lako, pogotovo ako se radi o osobi s invaliditetom koja se u početku boji kako će sve ispasti. No, povjerenje se gradi, uvijek i u svemu. Dati nekom povjerenje na početku je zbilja stvar preuzimanja rizika. Taj rizik je ponešto manji ako poznajte nekoga s kim je određeni terapeut ranije surađivao. Tada je početak suradnje lakši. Ipak, nastavak će biti pitanje ostvarenih rezultata i planova te međusobnog poštovanja i povjerenja.
To je slično odnosu igrača i trenera, primjerice u tenisu: na treningu ste sami s trenerom, dogovarate taktiku, slijedite upute, uvježbavate pokrete. Potom izlazite na “teren zvan svakodnevica” čija je podloga ponekad obložena tepihom, ponekad betonom, tek nešto rjeđe je travnata ili zemljana. Svaki korak je dio nekog meča, no trener vas većinu vremena ne gleda, ponekad (pre)dugo nemate priliku sjesti, a želite li pomoć, često je morate tražiti od nepoznatih ljudi.
Nakon meča, ponovno trening i tako u krug. Sve ovo testira mnoge sposobnosti koje osoba s invaliditetom ima, a ponajviše karakter. Na tim testovima učimo živjeti na način kakav želimo i preuzimati odgovornost za svoje uspone i svoje pogreške. U svakom području života, a ne samo prilikom odabira terapija i terapeuta.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
