Lako ćemo definirati koji nam je predmet u školi najdraži. Ipak, pomisao da odabirom škole i fakulteta definiramo zanimanje kojim ćemo se “baviti čitav život”, stvara veliki pritisak svakoj mladoj osobi. Osobi s invaliditetom još i veći, jer se kroz život oslanja na odluke i pomoć drugih više nego netko drugi, posebno u djetinjstvu, kada se treba pridržavati određenog rasporeda aktivnosti i ima malo vremena za bezbrižnu igru. Uz to, djeca s teškoćama u razvoju mnogo više vremena provode s roditeljima, bakama, djedovima i ostalom rodbinom, nego li s vršnjacima.
Djeca s teškoćama u razvoju ponekad i teže komuniciraju s vršnjacima nego li s odraslima, ponajviše zato što se, primjerice, u neke igre i aktivnosti zbog fizičkih ograničenja ne mogu uključiti, a djeci je odnose lakše graditi kroz igru nego kroz razgovor. Uostalom, djeca i o zanimanjima često uče kroz igru, simulirajući da su vatrogasci i sl.
Kada odrasla osoba upita dijete što želi biti kad odraste, izrečene želje su uglavnom nerealne. Odgovor na to pitanje tijekom godina se često mijenja, no što kada trebaju donijeti ozbiljnu odluku? Neki se osmaši muče s odabirom srednje škole, drugi se odluče za gimnaziju pa tako dobiju još četiri godine vremena za odlučiti. Učenicima s teškoćama u razvoju ova odluka podrazumijeva analizu više elemenata.
Prvi element koji treba sagledati svakako su mogućnosti i potencijalna ograničenja uzrokovana invaliditetom. Svaka osoba ima određene talente i sposobnosti, važno je da znamo koje su i upotrijebimo ih. Učenicima koji nakon osnovne i/ili nakon srednje škole nisu sigurni što žele ni u čemu su dobri, konkretno može pomoći i profesionalno usmjeravanje, kakvo provodi, primjerice, Centar Sirius. Pritom osobe s invaliditetom trebaju svjesno odabrati zanimanje kojim će se u budućnosti moći baviti, ako odluče raditi u struci. Obrazovati se za određeno zanimanje, a kasnije shvatiti da taj posao ne možeš raditi zbog objektivnih ograničenja, stvorit će frustraciju koja se mogla izbjeći trezvenim sagledavanjem činjenica.
Drugi element su preferencije. Ako je ikako moguće, pri odabiru srednje škole i fakulteta osoba s invaliditetom trebala bi odabrati ono zanimanje koje ju – zanima. Kako uspješno spojiti ova dva elementa, objasnila je nedavno Ana Kotur – Erkić, odvjetnica i aktivistica za ljudska prava iz Bosne i Hercegovine, koja je i sama osoba s invaliditetom. “Svoje zanimanje sam izabrala tako što sam iz kruga onog što mogu, birala ono što želim biti.”, napisala je Kotur – Erkić u jednoj Facebook objavi.
Treći element je perspektiva zanimanja. Učenici s teškoćama u razvoju i studenti s invaliditetom, kao uostalom ni jedan učenik ni student ne bi trebali pristajati na opciju školovati se za zanimanja koja na tržištu rada više ne postoje. Ne mislim pritom na zanimanja koja se malo traže, već na ona koja se uopće ne traže. Odabir određenog zanimanja “tek tako” uzrokovat će da svjedodžba ili diploma budu samo potvrde ispisane na papiru, a ne dokazi o kompetencijama koje pojedinac može koristiti u svom radu.
Analiza svih spomenutih elemenata proces je koji će poduzeti svaki učenik s teškoćama u razvoju koji želi postepeno preuzimati odgovornost za vlastiti život. Analiza je to kojom pojedinac (imao on invaliditet ili ne) pokazuje zrelost i spremnost za izlazak iz utopije: “Sve se može, samo treba to dovoljno jako željeti!”, kojoj su djeca, a i studenti, često izloženi. Pri odabiru zanimanja ponekad je izazov i zanemariti tuđa očekivanja, a voditi se svojim željama. No, svaka osoba koja se školuje za zanimanje koje ne voli i ne želi raditi, samoj sebi jako otežava život. Obrazovanje u smjeru koji želimo otvara nam mogućnost da u usvajanju znanja uživamo, a kasnije da i radimo sa žarom. Žar kojim netko obavlja svoj posao, može nas navesti na razmišljanje da je određeno zanimanje super, iako možda nije super za nas.
Dobar test za kraj je zapitati se: “Bih li to mogao raditi idućih 30 godina?”. Nakon što smo donijeli odluku na temelju tri elementa odabira zanimanja, odgovor na ovo pitanje dat će nam vjetar u leđa da ustrajemo i kad se pojave teškoće. One će se sasvim sigurno pojaviti, neovisno o (nepostojanju invaliditeta), jer nijedno školovanje, zanimanje i posao nisu takvi da nam u njima baš sve uvijek ide od ruke. Zato je odabir zanimanja izazovan proces koji će, ukoliko ga se ne izbjegava, donijeti mnogo dobroga za budućnost svakog pojedinca i pružiti mu priliku za neovisan život.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
