Konvencija između ostalog navodi sljedeći pogled na invaliditet: “Prihvaćajući da je invaliditet razvojni proces te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima…” (UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom).
Osim stajališta okoline naglašava i se problem neprilagođenog okoliša. Što znači “neprilagođeni okoliš?” Što je osoba s invaliditetom u “prirodnoj” okolini? Zamislimo osobu s invaliditetom u okolišu bez ikakvog društvenog napretka, svega onog što je civilizacija izgradila. U svojoj srži, “prirodni okoliš” potpuno je neprijateljski prema osobama s invaliditetom.
No i društvo, onako kako je izgrađeno i razvijeno, je daleko je integrativnog. To su između ostalog i prepreke koje postoje iz „stajališta okoline“ i na koje su osobe s invaliditetom s pravom ogorčene. No sve drugo je gore od toga.
Dakle, paradoksalno, sve što osobe s invaliditetom od suvremenog društva imaju ujedno je na neki način i sve što imaju. Samo je suvremeno društvo uz razvoj tehnologije donekle dostupno, prilagođeno i prijateljski nastrojeno.
Negativni – kritički stav prema, ne samo tehnologiji, nego i izgradnji javnog i drugog prostora je ne samo kontraproduktivan, već je i autodestruktivan. Jedino pozitivan stav daje afirmativan pristup okolini, na način da se poštuje, želi participirati i proaktivno/dobronamjerno biti uključen u sve ono što nas se direktno tiče.
Autor: Denis Marijon*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
