Spomenuti ured je okrugli stol o (ne)dostupnosti pristupačnog prijevoza za osobe s invaliditetom organizirao u suradnji sa: Gradskim uredom za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba te Zajednicom saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH).
Gospođa Mira Pekeč Knežević (zamjenica pravobranitelja za osobe s invaliditetom) istaknula da je Grad Zagreb primjer dobre prakse, no postoje prostori za značajna poboljšanja. “U javnom gradskom prijevozu i dalje se koriste vozila koja nisu niskopodna ili nisu opremljena rampama na izvlačenje, a velik broj stajališta također nije prilagođen.” Poseban je problem to što osobe s invaliditetom koje nemaju prebivalište u Gradu Zagrebu ne mogu koristiti specijalizirani prijevoz za osobe s invaliditetom u prilagođenim kombi vozilima.
Na Okruglom stolu kao pozitivan primjer prikazane su Barcelona i Ljubljana. U Barceloni se prilagođeni prijevoz od vrata do vrata osobama s invaliditetom organizira 40 godina, a trenutno je (osim u Barceloni) povezano osiguran u 5 okolnih gradova. U tom je gradu 3% taxi vozila prilagođeno za osobe s invaliditetom. Ove vožnje u Barceloni su dostupne od 7 sati ujutro do ponoći, a vikendom od 8 sati ujutro do 2 ujutro idućeg dana. Raspored vožnji se utvrđuje 48 sati ranije. O tom rasporedu posebnu brigu ne moraju voditi građani Ljubljane, jer je u tom gradu pristupačni autobus dostupan i u pješačkoj zoni u centu grada.
U prvom panelu sudionici su opisali kako funkcionira prilagođeni gradski prijevoz u Gradu Zagrebu. Istaknuta je potreba vraćanja usluge noćnih vožnji ZET-ovim prilagođenim kombijima. Skupina sudionika drugog panela objašnjavala je zašto (ne) koristi javni gradski prijevoz prilagođenim ZET-ovim kombijima. Opisivali su svoja ugodna i neugodna iskustva u procesu naručivanja vožnji i samoj vožnji javnim gradskim prijevozom, kombijima te (ne)pristupačnim tramvajima. Istaknuta je potreba obnove infrastrukture, odnosno nabavke novih prilagođenih ZET-ovih vozila i niskopodnih tramvaja. Naglašena je i obnove stajališta tramvaja kako prednji kotači kolica ne bi upadali u rupu između stajališta i tramvaja koja je na nekim mjestima toliko velika da je sigurnost osobe s invaliditetom ugrožena prilikom ulaska (elektromotornim) kolicima u tramvaj.
U trećem panelu razgovaralo se o ulozi institucija u osiguravanju prilagođenog prijevoza za osobe s invaliditetom te o pristupačnom taxi prijevozu. Kao prepreka učinkovitijem institucionalnom rješavanju prepreka u organizaciji prijevoza istaknuta je činjenica da neka ministarstva nemaju kontakt osobe za pitanja vezana uz svakodnevicu osoba s invaliditetom u području za koje je to ministarstvo zaduženo pa djelatnici nemaju dovoljno potrebnih specifičnih informacija. S druge strane, glavna prepreka postojanju prilagođenog taxi prijevoza u Zagrebu je financijske naravi, jer su takva vozila značajno veća i skuplja, a potražnja nije dovoljno velika da bi to bilo financijski opravdano.
Govoreći o uključivanju osoba s invaliditetom u energetsku tranziciju, gospođa Petra Grgasović (iz Regionalne energetsko – klimatske agencije Sjeverozapadne Hrvatske), referirala se na dio iz “EU strategije za održivu i pametnu mobilnost” (2020.) koji kaže: “Paralelna zelena i digitalna tranzicija trebale bi preoblikovati sektor mobilnosti, nanovo definirati povezanost i oživjeti gospodarstvo.”. Grgasović navodi da ta tranzicija uključuje i društvenu te da je potrebna društvena ravnopravnost.
Roman Baštijan (iz Udruge Zamisli) naveo da bi, ako bude bi se u subvencioniranje elektro – romobila i sličnih prijevoznih sredstava, trebalo svakako u to uvrstiti i pomagala za kretanje osoba u kolicima (kao što je tzv. Triride i sl. pomagala). Usporedio je količinu zagađenja kod prijevoza osoba s invaliditetom kombi vozilom, u odnosu na samostalno kretanje te iste osobe pomoću pomagala s elektromotorom. Laura Begić rekla je da ona kao osoba s invaliditetom u elektromotornim kolicima ima velikih problema s prijevozom tramvajima, jer tramvaji ovise od rampama koje iz raznoraznih razloga često ne funkcioniraju, a problem je i s podvožnjacima kod kojih gotovo nijedan elevator ne radi.
Denis Marijon (predsjednik Saveza SUMSI) se nadovezao te zaključio da nijedan od problema koje je Begić spominjala ne bi postojao da se u Hrvatskoj, prije samo nekoliko desetljeća, kao u nekim drugim zemljama, razmišljalo o prilagodbama po principu tzv. univerzalnog dizajna umjesto o posebnim prilagodbama za osobe s invaliditetom (koje u praksi uglavnom ne funkcioniraju). Marijon je naglasio da, što se tiče prijevoza studenata s invaliditetom, Savez SUMSI jedino rješenje problema, vidi u jednostavnoj odluci Ministarstva znanosti i obrazovanja (ili neke druge institucije), da otvori natječaj po uzoru na prilagodbu literature za slijepe i slabovidne učenike i studente. Naime, na taj se natječaj mogu javiti samo oni dionici koji imaju potrebne uvjete i infrastrukturu, kao i praksu na tom području. Na taj način bi se, korištenjem financijskih sredstva koja već postoje, riješila velika većina problema prijevoza studenata s invaliditetom.
Dio zaključaka Okruglog stola održanog u Hotelu Dubrovnik je da je za poboljšanje postojećeg prilagođenog javnog prijevoza ključna edukacija vozača, ali i da osobe s invaliditetom još uvijek vrlo često moraju biti asertivne i vrlo snalažljive, kako bi dostupne mogućnosti prijevoza iskoristile na željeni način. Tek kada prijevoz postane u potpunosti prilagođen i dostupan, osobe s invaliditetom moći će istinski uživati pravo na slobodu kretanja kakvu imaju njihovi (su)građani bez invaliditeta.
