Konvencija o pravima osoba s invaliditetom to doduše predviđa (sukladno članku 23), no količina predrasuda prisutna u ovom području postaje očita tek onda kad, kao osoba s invaliditetom u tinejdžerskoj dobi, najednom shvatite da Vas okolina o tome rijetko ili nikako ne ispituje. Razgovor koji je dotad išao odgovaranjem na isto pitanje u krug, neobjašnjivo se naglo zaokrene ili osoba koja sjedi do osobe s invaliditetom započne neku drugu temu.
Naravno, nema svaki pojedinac želju zasnovati obitelj, a neki niti imati uz sebe osobu s kojom će dijeliti život u dobru i zlu. No, kada su u pitanju osobe s invaliditetom, mnogi pretpostavljaju da je dijeljenje života s drugom osobom, zasnovano na ljubavi i odnosu ravnopravnosti, jednostavno nešto ne bi se usudili, među ostalim i zbog dodatnih problema koje invaliditet svakodnevno nosi. Ukoliko žele, okolina ostaje iznenađena takvom odlukom. To dokazuju mnoga iskustva osoba s invaliditetom koje imaju vlastite obitelji. Mnogi od njih iskusili su “upozorenja” o tome da su stvari koje žele u budućnosti preteške i/ili neostvarive. Čini se da osobe s invaliditetom imaju monopol na takva upozorenja, što je očekivano, ali teško shvatljivo.
Ako ste osoba bez invaliditeta, svima će biti “normalno” da želite imati svoju obitelj. Neki će vam možda i dosađivati s pitanjima tipa: “Što više čekaš?” jer monopol na takva pitanja imaju samo osobe bez invaliditeta. Pritom je teško dokučiti zbog čega, kao prvo, toliko mnogo ljudi smatra da želite čuti njihovo mišljenje o odlukama koje donosite. Nadalje, još je teže shvatiti zašto bi Vas netko, ako ste osoba s invaliditetom, upozoravao na teškoće, iako je svjestan da ste na dodatne izazove života (koji su posljedica invaliditeta) već odavno navikli. Nema sumnje, ako ste osoba s invaliditetom, navikli ste i na to da će se uvijek pojaviti netko tko će vam “dobronamjerno” govoriti: “Vi to ne možete!”, neovisno o tome na što se izrečena pokazna zamjenica odnosi.
Realno, vrlo malo ljudi se veseli promjenama i nema osobe na svijetu koja se (barem malo) ne boji promjena, koliko god one pozitive bile. Čak i kada sve detaljno isplanirate, očekivati možete jedino – nešto neočekivano. Uostalom, rijetko koji suprug ili supruga, kasnije možda otac ili majka, nemaju nedoumice oko budućeg obiteljskog života. A ipak se u njega upuštaju, jer na to gledaju kao mogućnost rasta i napretka te izvor zadovoljstva u budućnosti. Na tom putu, svaka osoba s invaliditetom trebala bi samostalno i odgovorno uskladiti svoje želje sa stvarnim mogućnostima. U tome se osobe s invaliditetom nimalo ne razlikuju od osoba bez invaliditeta, iako su njihove početne pozicije značajno različite. Dapače, obiteljski život jedno je od područja koje pokazuje da su mnoge prepreke savladive, koliko god visoke izgledale.
Stoga osobe s invaliditetom ne bi trebali čuditi komentari okoline, iako nimalo nije ugodno “biti otpisan”. Osobe s invaliditetom su na sve to ionako već navikle. Kao što su navikle i ustrajati u stvaranju preduvjeta za ostvarenje ciljeva. Doku uživaju u obiteljskom životu, možda će potaknuti druge da osvijeste kako, pretpostaviti da netko želi ili ne želi imati vlastitu obitelj, samo zato što je taj netko osoba s invaliditetom ili osoba bez invaliditeta, nema veze sa objektivnom stvarnošću.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
