Istraživanje o pristupačnom turizmu u Hrvatskoj koje je obuhvatilo ograničenja i potencijale razvoja istog pokazalo je da baš nepristupačnost najviše utječe na odluku osoba s invaliditetom hoće li putovati ili ne. Pristupačnost je izazov za puno ljudi, ali zapravo svi od nje imamo koristi, bez obzira na to jesmo li osobe s invaliditetom ili nismo.
Na konferenciji “Pristupačni turizam / inkluzivni turizam – održivi turizam” rezultate spomenutog istraživanja predstavila je izv. prof. dr. sc. Vanja Krajinović s Katedre za turizam Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Manjak dostupnih pouzdanih informacija o pristupačnosti Krajinović je navela kao izazov koji se provlači kroz sve rezultate istraživanja. Naglasila je da je informacija najveća prepreka te da je na strani ponude odgovornost da odgovornost da ono što stoji da je pristupačno i dostupno, da to zaista odgovara istini, kada osoba dođe u objekt.
Čini se da sada to vrlo često nije tako, jer su osobe s invaliditetom koje su sudjelovale u istraživanju većinom navele da su u 2022. godini unutar Hrvatske putovali tri puta, a u inozemstvo nijednom. Na odluku o turističkom putovanju najviše utječe strah od nepristupačnosti. Kao razlog za ne-putovanje ispitanici koji su osobe s invaliditetom najčešće navode: “Bojim se da pristupačnost nije u skladu s obećanim i/ili mojim potrebama.”.
Krajinović upozorava da je tu „potrebno nešto mijenjati u kontekstu komuniciranja“ ili, ako nešto nije pristupačno, promijeniti da postane pristupačno osobama s invaliditetom. S time se slaže i većina od tisuću ispitanika koji nisu osobe s invaliditetom, ali prepoznaju da su „potrebni kontinuirani napori kako bi se unaprijedila kvaliteta razvoja pristupačnog turizma u Hrvatskoj“. “Osobe s invaliditetom bi putovale i više da se određene barijere otklone.“, dodala je Krajinović.
Osobe s invaliditetom najčešće putuju s članovima obitelji i prijateljima, stoga je ulaganje u pristupačni turizam zapravo proširivanje turističke ponude, koje bi moglo produžiti turističku sezonu i stvoriti dodanu vrijednost. Zato je važno da turistički sadržaji budu pristupačni svima. Kada su preduvjeti za sigurno i bezbrižno putovanje ispunjeni, svi ljudi, pa tako i osobe s invaliditetom sretni su što na nekom odredištu kao turisti mogu steći nova iskustva i kreirati nezaboravne uspomene. Jedina razlika je što tada osobe s invaliditetom ne moraju koristiti (ne)logičan alibi “ne volim putovati”. A kada prevladaju strah od nepristupačnosti – tko zna? Možda im nova perspektiva pomogne da prevladaju još neka svoja ograničenja.
