Do završetka srednje škole, samo sam tijekom tjedan dana svog života intenzivno razmišljala o pristupačnosti, na ekskurziji. Maturalac u Španjolskoj za mene je otvorio priču o dostupnosti različitih sadržaja osobama s invaliditetom. Shvatila sam da izazov nisu samo stepenice, već i suočavanje s visinom, količina koraka koje moram napraviti… popis je toliko dugačak da, čak i da me netko pita, teško da bih mogla sve to nabrojiti, a da neku prepreku ne izostavim. To je vjerojatno bio i najveći poticaj razvoju kreativnosti: nastojala sam unaprijed predvidjeti koliko ću morati hodati, tko će moći biti uz mene i na koji način mi treba pomoći.
Tijekom fakulteta ljestvica se kod tog izazova podigla na veću razinu, jer članovi moje obitelji i bliski prijatelji nisu mogli baš uvijek biti uz mene. Često sam morala tražiti pomoć od nepoznatih ljudi, koji su se ponekad bojali da ne padnem, a ja im nisam ni znala objasniti kako mi točno trebaju pomoći. Povremena putovanja u inozemstvo (Belgija, Srbija, Litva, Austrija) bila su mi najbolje prilike za učenje. No, kad sam u travnju ove godine s obitelji posjetila London, moja percepcija pristupačnosti potpuno se promijenila.
Prije putovanja smo sve isplanirali: prijateljica mi je posudila kolica (da ne moram predugo hodati), prilikom rezervacije karte zatražili smo osobnu asistenciju na aerodromu, raspitali smo se koliko hostel ima stepenica, znali smo koju znamenitost posjećujemo koji dan, itd. No, strah od Londona pokazao se neopravdanim, jer je London nadmašio sva moja očekivanja, posebno po pitanju pristupačnosti.
Aerodromska asistencija posebno je dojmljiva. Čim pristupite nekome od osoblja, on/ona poziva osobu koja ima poseban marker, koji označava da je asistent/ica. Dodjeljuje vam pager, koji zvoni kada se trebate pojaviti na info pultu. Kad vam asistent/ica pristupi, najprije upita želite li da vam kolica vozi on/ona, osoba koja putuje s vama ili vi sami. Kod pregleda ne prolazite kroz detektor, nego vas pregledavaju zaštitari. Oni vas najprije pitaju dozvoljavate li im da vas dotaknu te osjećate li u nekom dijelu tijela bol na dodir. Nakon pregledavanja, ulazite u prilagođeni kombi kojim idete do same piste na kojoj se nalazi avion kojim letite do željenog odredišta. Osobni asistent i vozač kombija tada podižu rampu u vozilu, koja se spaja s vratima aviona. Prije ulaska u avion, asistent vas pita želite li u kolicima ići do vrata aviona ili želite prehodati tih desetak koraka. Tek kada sjednete na svoje avionsko sjedalo, stjuardese aerodromskim asistentima daju znak da mogu napustiti avion. Nakon slijetanja, stjuardesa dođe do osobe s invaliditetom i s njim/njom čeka osobu zaduženu za osobnu asistenciju. Nogama smo dotakli zemlju i izašli s aerodroma, kako dalje?
Rinzoli blizu zebri su uglavnom prilagođeni, a cesta je bez pukotina pa nema bojazni da će kolo kolica upasti u nekakvu rupu. U gradskim autobusima (čak i onima na kat) označeno je posebno mjesto za “parkiranje” kolica, a ispod drške za pridržavanje nalazi se zvono kojim vozaču dojavljujete da ste stigli na stanicu na kojoj trebate izići. Ulazak i izlazak iz autobusa nije nikakav problem; ako rinzol nije dovoljno spušten, a baš taj autobus nema električnu rampu, vozač/ica izlazi i spušta metalnu. Ostali putnici za to vrijeme strpljivo čekaju svoj red za izlazak, kao da su već ranije stotinu puta upozoreni da je najsigurnije da osoba s invaliditetom prva izađe iz autobusa.
Svaki “običan” WC na javnom mjestu dovoljno je velik i širok da se može ući u kolicima. Osim toga, gotovo svaki javni prostor u Londonu ima WC za osobe s invaliditetom, ali prilagođeniji nego inače, jer je školjka “spuštena”, a sa strane su postavljeni držači. Iako umivaonici u Engleskoj obično imaju po dvije pipe (odvojeno za toplu i hladnu vodu), zakrivljeni umivaonici u WC-ima za osobe s invaliditetom imaju samo jednu, “običnu” pipu.
Posjet muzejima i kazalištu jednostavan je, čak i ako idete sami a koristite kolica. Naime, osobna asistencija je tamo također osigurana, a osoba koja je za to zadužena s posjetiteljem ide i u lift. Osoblje komunicira radio vezom, kako bi se osiguralo da u istom trenutku u muzeju nisu više od tri osobe u invalidskim kolicima zbog sigurnosti. Naravno, prije početka razgledavanja ili predstave, netko od osoblja vas uvijek unaprijed upozorava na svaku stepenicu, iznova postavljajući isto pitanje: “Želite li na tom dijelu hodati ili želite ostati u kolicima?” Upravo to “dodatno” pitanje zaokružuje priču o pristupačnosti i osviještenosti engleskog društva o njenoj važnosti.
Londonsko društvo (a vjerojatno i britansko općenito) svjesno je, čini se, važnosti osiguravanja uvjeta za neovisan život osoba s invaliditetom. Svjesno je i da svaki pojedinac (pa tako i onaj koji ima invaliditet) mora dobiti priliku samostalno donositi odluke o svom životu i preuzimati odgovornost za njihove posljedice. Osoba s invaliditetom u takvim uvjetima nema ni prostora ni vremena za (ne)kvalitetu vlastite svakodnevice okrivljavati druge. Zašto i bi? Onaj tko iskoristi svoj potencijal, s pravom će uživati u svojim uspjesima. S druge strane, osoba kojoj to možda i ne uspije iz prve, ima pravo na novi pokušaj, a možda i novu pogrešku. Uostalom, samo će tako, strpljivo svladavajući prepreke, doći do željenih rezultata.
Londonski primjer dokazuje da pristupačnost zahtjeva mnogo više od rušenja nekih stepenica i izgradnje rampe. U tom smislu, pristupačnosti je zapravo “ogledalo” svijesti društva u cjelini, ali i svakog čovjeka pojedinačno.
Komentar: Ivona Šeparović*
*Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
