Danas se sve više govori o pristupačnosti digitalnih sadržaja, mada se često stječe dojam da je prilagodba samoj sebi svrha. Pritom sami autori zapravo ne znaju što sadržaj čini pristupačnim, a kamo li kome i kako. Procjena pristupačnosti se ponekad i izvrši, ali tek kao zakašnjela reakcija, kako bi se izmijenio već kreirani sadržaj. To se rijetko događa, jer je gotove materijale teško mijenjati.
Ne zaboravimo, pristupačnost se, kao pojam, u literaturi spominje već jedno desetljeće. Da se pitanju pristupačnosti pristupa ozbiljno, o pristupačnosti bi se vodilo računa već na samom početku izrade materijala. Procjena pristupačnosti trebala bi se vršiti zasebno za svako djelo. Uistinu prilagođeno djelo tada bi imalo tek nekoliko nedostataka ili možda nijedan. Dok tome ne bude tako, procjena pristupačnosti ostat će samo formalnost koju autori izrađuju. Krajnji korisnici bi, da tako kažemo, trebali biti sretni i samom činjenicom da se djelo prilagodilo, bez obzira na to kakva ta prilagodba uistinu jest.
Kriteriji pristupačnosti
Univerzalni dizajn se pojavljuje kao težnja da se stvore proizvodi koji bi bili pristupačni svima. Ova težnja polazi od pretpostavke da bi se time smanjili troškovi daljnje prilagodbe određenoj grupi korisnika. Tako dizajniran proizvod ne bi ometao korisnike kojima prilagodba nije potrebna, a bio bi od pomoći korisnicima kojima je bilo kakav vid pristupačnosti potreban. Univerzalni se dizajn pojavljuje i u kontekstu web dizajna, a usko je vezan uz smjernice o pristupačnosti internetskog sadržaja. Na hrvatskome se internetskom prostoru može pronaći povelik broj poveznica koje upućuju na smjernice o web pristupačnosti. Jedna je od njih i ova LINK: http://www.ffzg.unizg.hr/infoz/dzs/smjer/.
Kako se vrši procjena pristupačnosti?
O procjeni pristupačnosti internetskih stranica opširno je navedeno na stranicama World Wide Web Consortium. O prilagodbi pristupačnih sadržaja piše i u dokumentaciji projekta E-škole pod naslovom Tehnički kriteriji, a pod podnaslovom Prilagodba pristupačnosti.
U dokumentu “Prijedlog kriterija i preporuka za izradu kvalitetnih digitalnih obrazovnih sadržaja” tako piše: “Digitalni obrazovni sadržaj treba biti izrađen tako da dizajn, funkcionalnosti i sam sadržaj budu pristupačni svim korisnicima uključujući i osobe s invaliditetom (oštećenja vida, sluha, govora, motorike, kognitivna i neurološka oštećenja) i osobe koje koriste pomoćnu tehnologiju, u mjeri u kojoj to tehnologija kojom je kreiran omogućuje. Pri njegovoj izradi treba slijediti W3C WAI smjernice za izradu pristupačnih sadržaja, mobilnih sadržaja i aplikacija.” (LINK)
Pristupačnost se može procjenjivati pomoću mnogih alata, a u rad je dobro uključiti i krajnje korisnike, koji predstavljaju određenu grupu osoba s određenim teškoćama. Izrada bilo kojeg sadržaja treba uzeti u obzir ciljanu skupinu, korisnika te dostupne mogućnosti izrade. Sve skupine učenika s teškoćama mogu na određen način koristiti digitalne sadržaje koji nastaju u projektu E-škole.
“Osobe oštećenog vida” jest pojam kojim se nastoji sav problem svesti pod zajednički nazivnik. To nikad nije bilo moguće, niti će ikada biti. Svaki pojedinac koristi svoj vid različito i shodno tome drugačije funkcionira. Ipak, treba i nadalje osobe s oštećenjem vida razlikovati, ovisno o tome jesu li slijepe ili slabovidne, jer različito svakodnevno funkcioniraju te na drugačije načine koriste računalnu opremu.
Slabovidni učenici mogu koristiti digitalne sadržaje, jer imaju više mogućnosti kako taj sadržaj povećati kako bi ga učinili sebi vidljivim. Slijepi učenici neće imati nikakve koristi od digitalnih sadržaja koji spadaju u skupinu prirodnih predmeta, kao ni učenici koji nisu slijepi, ali iz nekog drugog razloga ne mogu čitati.
IKT u obrazovnom kontekstu
Slijepi i slabovidni učenici koriste svoja prijenosna računala za praćenje nastavnih sadržaja. Manji je broj učenika u osnovnoj, a veći u srednjoj školi. Tijekom osnovne škole, učenici se služe računalom za zapisivanje nastavnih bilješki, čitanje udžbeničkih sadržaja te pisanje školskih zadaća. Ovo se odnosi na grupu predmeta društvenoga i humanističkog smjera. Za praćenje predmeta prirodnoga smjera, učenici i dalje koriste klasične metode: slabovidni zapisuju rukom i rješavaju zadatke u svojim bilježnicama, koje su za njih posebno izrađene (podebljane ili razmaknute crte za pisanje), dok se slijepi učenici služe brajičnim strojem te brajicom (pismom za slijepe) zapisuju i rješavaju te zadatke. Tijekom srednje škole, slijepi i slabovidni učenici više služe računalom, jer im se pri odabiru zanimanja preporučuju ona u kojima ima više stručnih predmeta na kojima se koriste nove tehnologije. No, i u srednjoj školi se prirodni predmeti nastavljaju izvršavati već spomenutim “klasičnim” metodama.
Tehnološka ograničenja
Slabovidni, a posebice slijepi korisnici, koriste čitače ekrana kako bi se služili računalom. Čitači ekrana daje govornu povratnu informaciju, prenoseći korisniku što je na ekranu prikazano. Za čitače ekrana postoji i dodatni hardver, brajični redak, koji govorene informacije predočava osmotočkastom, računalnom brajicom. U Hrvatskoj gotovo da i nema učenika koji koristi brajični redak s računalom, a razlog tome je visoka cijena. Čitači ekrana nemaju podršku za prikaz grafičkih elemenata. To se odnosi na dokumente koji se koriste na lokalnom računalu, kao i na web okruženje. Oni jedino mogu korisnika upozoriti da se radi o kojem grafičkom elementu, ali mu ne mogu interpretirati sadržaj. Slijepi i slabovidni korisnici koriste osobna računala (PC) u okruženju operacijskog sustava tvrtke Microsoft. Od čitača ekrana najčešće koriste komercijalni Jaws (Job Access with Speech) tvrtke Freedom Scientific i besplatni NVDA (Non-visual Desktop Access).
Tehničke mogućnosti
MathML jest standard kojim bi se matematički izrazi trebali prikazivati u web okruženju, zato što HTML kao jezik nije imao dostatna prikladna rješenja. Slijedom toga, nastala su i dodatna rješenja koja se pozivaju na MathML, a koja bi trebala pomoći slijepim i slabovidnim korisnicima u web okruženju. Informacije se o tim rješenjima mogu naći na poveznici.
Treba imati na umu da je krajnji rezultat ovakvih rješenja pristupačnost matematičkih izraza za čitače ekrana, ali samo za korisnike koji tečno govore engleski. Primjer demonstracije čitanja matematičkoga sadržaja s pomoću čitača ekrana JAWS može se vidjeti ovdje. Nešto više o čitaču ekrana JAWS kada se koristi u web okruženju s matematičkim sadržajima pisanima u MathML, moguće je pronaći ovdje.
No, ni čitanje matematičkih sadržaja nema smisla, ako ne postoje matematički uređivači koje će slijepi i slabovidni učenici moći koristiti za zapisivanje i rješavanje matematičkih zadataka i koje će, u konačnici, moći ispisati ili na koji drugi način predati nastavniku. Razne američke ustanove i fondacije rade na programskim rješenjima koja će imati mogućnost zapisivanja i uređivanja te krajnje distribucije matematičkih izraza. Teže je doći do primjera dobre prakse tih rješenja kao i korištenja uopće matematičkih sadržaja pisanih u MathML standardu. U hrvatskome obrazovnom sustavu ne postoji primjer prakse korištenja ovakvih i sličnih rješenja među slijepim i slabovidnim učenicima. Da bi se takvo testiranje i moglo provesti, trebalo bi prvo raditi lokalizaciju postojećih rješenja, kako bi učenici mogli takav sadržaj čitati (to jest, slušati) na hrvatskome jeziku.
Ukoliko bi se spomenuti sadržaji i prilagodili alatima i tehnikama koje propisuje Design Science, taj sadržaj opet ne bi bio dostatno pristupačan jer bi izgovorene informacije bile na engleskome jeziku. Kad bi slijepi i slabovidni učenici u Hrvatskoj koristili IOS i Mac uređaje, umjesto PC-a i operacijskog sustava Microsoft, onda bi pristupačnost bila na puno većoj razini. Ipak, to se neće dogoditi, iz dva razloga:
- cijena IOS i Mac uređaja previsoka je za hrvatski životni standard;
- spomenuti uređaji imaju samo češki i slovački “glas” kao podršku na južnoslavenskim jezicima. Korisnicima bi praćenje tih jezika bilo podjednako teško, kao i slušanje engleskih izraza. Predmetni sadržaji su ključni za stjecanje znanja i razumijevanje “po smislu” nije dovoljno kvalitetan preduvjet za svladavanje nastavnog sadržaja.
Autorica: Marija Livajušić
