Putovanje je izlazak iz zone sigurnosti od trenutka kada donesete odluku da ćete putovati, do trenutka ulaska u svoj dom nakon povratka. Odaberete odredište i već kreće kombiniranje „tehničkih“ detalja. Koje god da prijevozno sredstvo odaberete, prepreke postoje: morate poštivati epidemiološke mjere, među kojima i onu najtežu: socijalnu distancu. Poštivanje socijalne distance, ionako zahtjevno za osobe s invaliditetom, tijekom putovanja pomalo liči na neku stratešku igru, u kojoj odluke treba donositi brzo, a posljedice su dugoročne.
Praktično gledano, to znači da trebate stvari isplanirati tako da ste u što manjem kontaktu s drugim ljudima. Ne možete računati na to da ćete nekog od prolaznika pitati za pomoć, jer ćete vjerojatno biti odbijeni. Vaši sugovornici neće željeti kontaktom riskirati ni svoje ni vaše zdravlje, ali vi ponekad nećete imati izbora.
Osim nošenja maski i dezinficiranja ruku, osobe s invaliditetom trebaju dobro razmisliti uhvatiti se za šipku u vlaku ili ne. Jednoznačan “točan” odgovor ne postoji, morate donijeti odluku i nadati se povoljnom ishodu. Iako se često govori da je najteže odlučiti se na putovanje, kupiti kartu ili se spakirati, čini se da je u tzv. “novom normalnom” ipak najteže kretati se u prijevoznom sredstvu. Ostali putnici vjerojatno će vam biti spremni pomoći, ali će ipak osjećati neku vrstu nelagode, kao i vi. Ne zaboravimo, postojat će i stvari koje ste prije na putovanjima radili, ali sada to nije moguće. Možda je to odlazak na WC, a možda prijeko potreban odmor za vrijeme šetnje. Sve su to dodatni testovi izdržljivosti putnika s invaliditetom.
Tada ćemo ponovno učiti koja su naša i tuđa ograničenja; fizička i mentalna. Kako ih naučiti? Najpreciznije je reći: „Očekujte neočekivano!“. Sigurno će se dogoditi niz neplaniranih okolnosti; stepenica na ulazu u muzej bit će previsoka, prilazna rampa prestrma, a maska – otežavajući faktor. Upravo ovo posljednje jest pandemijski izazov koji narušava kvalitetu života osoba s invaliditetom, iako toga nismo svjesni. Kada stavimo masku tako da nam uistinu pokriva i usta i nos, sužava nam se vidno polje, što remeti percepciju dubine. Odjednom se svaki prijelaz i stepenica čine dubljima i/ili strmijima. K tome, osjećaj za ravnotežu je drugačiji pa nam se češće čini da smo nestabilni. Iako normalno udišemo, zbog izdisanja ispod maske, brže se umaramo. Dodamo li ovome činjenicu da se zbog ograničenja većina nas manje kreće nego prije, nema sumnje da u hodu, recimo, ne možemo računati na fleksibilnost koju smo imali ranije.
Kada sve ovo uzmemo u obzir, logično je zapitati se: „Trebam li uopće putovati?“. Ako je odgovor potvrdan, nužno je također suočiti se s pitanjem: „Jesam li se spremna suočiti sa svime što putovanje sa sobom nosi?”. Ako je taj odgovor potvrdan, vrijeme je da krenemo na putovanje puno izazova i prepreka koje iz udobnosti svoga doma nikad ne vidimo. Ponekad nam je potrebno i putovanje, kako bismo unatoč invaliditetu, živjeli život kakav uistinu želimo, a ne pasivno gledali kako život prolazi pored nas.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
