Kao osoba s invaliditetom u nepoznatim prostorima uvijek se suočavam s istim izazovima koje u svakodnevici svodimo na zajednički nazivnik: pristupačnost. Pritom ne mislimo samo na to ima li prostor stepenice na ulazu ili ne, nego možemo li se u određenom prostoru kretati samostalno. Očekivano je da ćemo ponekad trebati pomoć, ali ako unaprijed znamo kakva nam je pomoć potrebna, moći ćemo bolje osigurati preduvjete da radimo ono što uistinu želimo.
Osim vlastitog slobodnog vremena i viška novca koje je potrebno izdvojiti za uživanje u čarima ljeta, većina osoba s invaliditetom treba računati na to da će i osoba u pratnji moći osigurati isto. U uvjetima brzog života sve ove segmente opće nije lako uklopiti. Rezervacija smještaja nosi zasebne izazove, jer kvalitetno prilagođen smještaj u Dalmaciji nije lako naći, a nije pristupačno ni mjesto na kojem bismo trebali ući u more. O prilagođenom javnom prijevozu da ni ne pričamo!
Osobe s invaliditetom koje žele turističke avanture, moraju dobro znati što im je sve od prilagodbe potrebno, znati koga i kako to pitati te kako provjeriti stvarno stanje stvari. Nije rijetkost da se pri iznajmljivanju smještaja turisti (bili oni osobe sa ili bez invaliditeta) “iznenade” usporedbom fotografija i stvarnog stanja stvari. Neke ključne stvari nerijetko saznate tek kada stignete na odredište.
Mnogi će reći da je priprema ključna – i jest – ali nije garancija. No, osobe s invaliditetom navikle su na maštovito snalaženje u svakodnevnim situacijama. Pitanje je samo jesmo li se spremni odvažiti na “nulti” kilometar, koji kod turista s invaliditetom započinje stvaranjem preduvjeta za pakiranje kofera. Upravo je taj “nulti” kilometar početak uspomena, ali i pomicanja vlastitih granica. Ako se osjećate barem 40% spremnima – krenite! Sretno!
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u tekstu osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
