Moj odgovor na to i slična pitanja je: “I da i ne!”. Taj nejasan odgovor nije moj način izbjegavanja razgovora o preprekama, već pokušaj da na korektan način kažem da su mi “neprilagođeni” objekti često pristupačniji od onih prilagođenih.
Mnogo je starih građevina i općenito javnih prostora kod kojih nije za očekivati da će biti prilagođeni u potpunosti, barem ne većina njih. U takvim slučajevima donekle može pomoći razumna prilagodba. Riječ je, dakle o načinu „djelomične prilagodbe“, koja može pomoći najčešće određenom pojedincu s invaliditetom koji, primjerice, svaki dan radi na tom mjestu. Primjenjujući univerzalni dizajn, osigurava se opcija koja je jednostavnija svima i koja podjednako olakšava „korištenje“ stvari ili prostora majci koja gura dječja kolica i osobi s invaliditetom koja se kreće uz pomoć štaka.
Pristupačnost je, prema članku 3 UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom jedno od općih načela tog dokumenta. U članku 2 navedeno je: “Razumna prilagodba znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i prilagođavanja koja ne predstavljaju neproporcionalno ili neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno uživanje i korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na izjednačenoj osnovi s drugima.”. Pridjevi “potrebna” i “odgovarajuća” sugeriraju da bilo kakva prilagodba nije dovoljna.
Pojmovi „razumna prilagodba“ i „univerzalni dizajn“ imaju i sličnosti i razlika. Osim ta dva pojma, imamo i Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom. Sličnost je što se ni od jednog ni od drugog ne očekuje apsolutna prilagođenost u skladu s Pravilnikom o prilagodbi, a različitost je to što je razumna prilagodba više usmjerena prema pojedincu, dok je univerzalni dizajn razrađen s idejom da bude prilagođen „svima“, u smislu da se ne ograničava samo na osobe s invaliditetom.
Ako prilagodba nije izvedena u skladu s Pravilnikom o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom ili sukladno načelima univerzalnog dizajna, ona može povećati prepreke. Primjerice, ako su rampe ili kosine previše strmo postavljene, one su većini osoba s invaliditetom “neupotrebljive” i kao takve postaju veći problem od stepenica, zbog kojih rampe i kosine zapravo postoje. Time se krši prvo načelo univerzalnog dizajna, koje nalaže “osiguravanje jednakog načina korištenja za sve korisnike”. Samim time nije osigurana ni razumna prilagodba.
Uživanje prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom ponekad je ugroženo na druge načine, čak i u državama koje jako paze na osiguravanje arhitektonske pristupačnosti objekata. Uostalom i sama arhitektonska pristupačnost podrazumijeva više segmenata, a rijetko su ispoštovani baš svi. Zato smo često svjedoci da, objekt koji je prilagođen osobi koja se kreće pomoću kolica nije prilagođen osobi s oštećenjem vida ili osobi s oštećenjem sluha. Izazova je mnogo, iako su pomaci vidljivi. Svaki pojedinac s invaliditetom se drugačije kreće. Pravilnik o pristupačnosti i filozofija univerzalnog dizajna trude se obuhvatiti, koliko je to moguće, sve ove specifične potrebe.
Bitno je da postoji mogućnost izbora, primjerice: i kosina i stepenice. U toj situaciji osoba koja se kreće pomoću invalidskih kolica vjerojatno će koristiti kosinu, dok će osoba koja se kreće sa štapovima, odabrati stepenice (ako ih ima manje od 4) ili kosinu (ako je alternativa 5 ili više stepenica). Ta mogućnost izbora odgovornost u donošenju odluka o kretanju “vraća” samoj osobi s invaliditetom, osiguravajući joj tako temeljne slobode, ranije spominjane u definiciji o razumnoj prilagodbi.
Nerealno je očekivati da će se uvijek pronaći takva rješenja koja će osigurati da je svima sve dostupno, no poboljšanja trebaju biti cilj. Tada će osobe s invaliditetom i u kretanju imati pravo na izbor, što je će dovesti do istinskog izjednačavanja mogućnosti, za kojim bi svako društvo trebalo težiti.
Autori: Denis Marijon i Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
