Dio razloga za to vjerojatno leži u činjenici da je nekim osobama s invaliditetom pri prvom susretu teško točno procijeniti dob. Drugi razlog vjerojatno je u tome što, kod “tehničke” pomoći osobi s invaliditetom, osoba bez invaliditeta ulazi u njen osobni prostor pa je moguće da se i zbog toga osjeća prisnija s osobom s invaliditetom. Konačno, treći razlog mogao bi biti i (ne)doživljavanje osobe s invaliditetom kao odrasle i zrele osobe. Treći spomenuti razlog istovremeno ukazuje na nedostatak poštovanja.
Ako prvi i drugi spomenuti razlog možda i zvuče opravdanima, kod trećeg to zasigurno nije slučaj. Kada joj nepoznata osoba pruža “tehničku” pomoć, osoba s invaliditetom fokusirana je na “tehničku” pomoć, a osobu bez invaliditeta doživljava prije svega kao nepoznatog čovjeka. Njezin način komunikacije to nedvosmisleno pokazuje. Osoba s invaliditetom pritom očekuje da sugovornik bude fokusiran na pružanje “tehničke” pomoći te da s osobom s invaliditetom komunicira kao s nepoznatom osobom. Takva recipročna komunikacija pokazuje da se međusobno uvažavamo, iako se ne poznajemo. Dio je to općih društvenih normi, od kojih ne bismo trebali odstupati.
Primjerice, pristojno je da se nepoznatoj osobi obraćate sa “VI”, ako je punoljetna, neovisno o tome je li starija ili mlađa od Vas. Pristojno je i da joj ne postavljate nikakva osobna pitanja (o privatnom životu i o obitelji). Podsjetimo, kod osoba s invaliditetom pitanja o privatnom životu su i ona povezana s uzrocima nastanka invaliditeta i o utjecaju invaliditeta na svakodnevni život. Naposljetku, očekuje se da, nakon dovršavanja zajedničkog zadatka (kod osoba s invaliditetom to je najčešće pružanje “tehničke” pomoći) sugovornici jedan drugome požele ugodan ostatak dana i udalje se jedan od drugog svaki u svom smjeru. Od tog trenutka svatko od njih nastavlja kreirati dan neovisno o onome drugome. Tako bi barem trebalo biti.
No, kada su u pitanju osobe s invaliditetom, ovaj se proces često nepotrebno oduži. Neobvezan i pragmatičan razgovor u sekundi postane besmislen i previše osoban. Mnogo sam puta tako doživjela da mi, osoba od koje sam zatražila pomoć, bespotrebno postavlja pitanja poput: “Koliko imaš godina?”, “Odakle si?”, “S kim živiš?”, “Jesi li imala prometnu nesreću?”, “Od čega boluješ?”, “Je li tvoja bolest progresivna?” ili “Imaš li zdravog brata ili sestru?”. Da, dobro ste primijetili; osim što me pita suvišna pitanja, osoba pritom također prelazi na “TI”. Štoviše, iako se ja njoj obraćam sa “VI”, druga osoba prelazi na “TI” bez prethodnog pitanja želim li ja to. U redu, nepotrebna prisnost možda je sredstvo prikrivanja nelagode neobveznog razgovora, ali nagli prelazak na “TI” teško da upućuje na bilo što osim – nedostatka poštovanja. Uostalom, komunikacijska distanca i služi za iskazivanje poštovanja osobi koju ne poznajemo, ali ju tretiramo kao jednako i vrijedno ljudsko biće.
Prisutnost nejednakosti osoba s invaliditetom u društvu nazivamo diskriminacijom. Na diskriminaciju ponekad upozoravamo opisujući arhitektonske barijere (poput stepenica) koje osoba koja se kreće pomoću invalidskih kolica ne može prijeći. Pritom zaboravljamo da arhitektonske barijere nisu najveći niti najčešći uzrok nejednakosti osoba s invaliditetom u odnosu na ostale članove društva. Nedostatak pristojne distance komunikacijski je izazov s kojim se osobe s invaliditetom nerijetko susreću i više puta u danu.
Vjerovali ili ne, najveći i najčešći razlog zbog kojeg se osobe s invaliditetom osjećaju diskriminirano za mnoge od njih nije neinformiranost građana o invaliditetu niti neosiguravanje pristupačnog prostora u kojem se osobe s invaliditetom mogu nesmetano kretati, već nedostatak poštovanja u komunikaciji. Iskreno, diskriminaciju najviše osjećam kada neka nepoznata osoba jednostavno preskoči pitanje: “Smijemo li prijeći na “TI”?”. Molim Vas, ostanimo na “VI”. Pokažimo da poštujemo jedna drugu kao osobu, iako se ni ne poznajemo.
Autorica: Ivona Šeparović*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
