Međunarodni stručni program “Puni krug” pokrenuo je raspravu o inkluziji iz različitih kutova: znanstveno-istraživačke/akademske zajednice, kazališne režije i inkluzivne izvedbene umjetnosti. U stručnom programu “Puni krug” koji je jučer održan u sklopu šestog UPSET art festivala umjetnosti i inkluzije osoba s invaliditetom sudjelovali su:
- Gili Hammer sa Odsjeka za sociologiju i atropologiju, Program kulturalnih studija; Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu;
- Atay Citron, ravnatelj kazališta znakovnog jezika Ebisu i profesor (emeritus) Odsjeka za kazališne i izvedbene studije; Sveučilište u Haifi;
- Amir Ishar (Bartura), plesač integrativnog plesa i inkluzivni umjetnik.
Predstavljajući inkluzivne prakse koje su razvili, istraživali, iskusili ili u kojima su sudjelovali, sudionici su dočarali da “umjetnost može dočarati bol i patnju, ali i nadu”, kako je naglasila Hammer. Inkluzija u umjetnosti tom smislu pokazuje nešto novo, o čemu ranije nismo razmišljali, kao na primjer o činjenici da i osobe koje nemaju oštećenje sluha trebaju prevoditelja znakovnog jezika, kako bi svoju poruku prenijeli osobama s oštećenjima sluha, ističe Citron. Po tome ispada da svi trebamo prevoditelja, što je činjenica koja nas tjera izokrenuti razmišljanje o tome što je uopće prilagodba. Upravo na tom principu funkcionira Ebisu, kazalište znakovnog jezika čiji je Citron ravnatelj. Riječ je o kazalištu koje koristi geste (koje koriste i gluhe osobe) da bi priču ilustriralo vizualno, bez prijevoda (koliko god je to moguće). Ipak, ključno je da poruke budu jasno prenesene.
FOTO: Detalj iz Citronovog izlaganja
Ishar objašnjava da je u nekim situacijama morao “ponovno osmisliti sam sebe” (eng. “reinvent myself”), kako bi se prilagodio novonastalim životnim okolnostima. “Osobe s invaliditetom moraju smisliti način kako pokret koji ne mogu izvesti “prevesti” u pokret koji mogu izvesti.”, zaključio je inkluzivni umjetnik Ishar.
Potencijal i ograničenja pregovaranja o različitosti tijela i uma Hammer opisuje izazovnim za sve skupine ljudi, neovisno o tome imaju li invaliditet ili ne, jer kulturološko naslijeđe i društvene norme koje su različite u pojedinim dijelovima svijeta, određuju način na koji percipiramo dodir, osobni prostor i geste druge osobe. Hammer ističe da je zbog toga riječ “NE!” nekim ljudima teško izgovoriti.
Nema sumnje, postavljanje i poštivanje granica zna biti jako teško pogotovo ako se, zbog vlastitih nesigurnosti, smatramo sretnicima, jer smo u određenoj interakciji s ljudima koje (možda i podsvjesno) smatramo vrjednijima od sebe. U toj se situaciji svaki čovjek našao barem jednom u životu, kada je poželio udovoljiti drugima na način da slijedi njihove želje, a ne svoje.
Za kraj, podsjetimo da se 6. UPSET art festival održao proteklog vikenda (23. i 24. studenoga) u Centru za kulturu Trešnjevka.
