Kao osoba koja hoda s dva štapa, tijekom godina naučila sam isplanirati rute (čak i one najmanje) do najsitnijih detalja. Pogotovo na nepoznatom prostoru. Ako nisam sigurna kako ću prijeći neki dio, sama zatražim pomoć, čak i od neznanca. No, nerijetko me baš ti neznanci preduhitre i upitaju: “Trebate li pomoć?”. Sve što sam do tad pomno planirala, u ovakvom trenutku moram staviti “na čekanje” jer hodati i pričati istovremeno može biti prezahtjevno. Zastanem, pogledam čovjeka u oči i pristojno odgovorim sa “da” ili “ne”. Taj odgovoru ujedno označava smjer daljnje komunikacije jer ako trebam pomoć, trebamo se dogovoriti na koji način će mi osoba pomoći. Ako mi ne treba pomoć, svatko od nas nastavit će svojim putem.
Iako ovo djeluje kao jednostavna svakodnevna situacija, nesporazumi su prilično česti. Ponekad je odgovor nažalost otresit jer na isto pitanje odgovorim previše puta u danu. Ponekad odbijanje pomoći, zato što je uistinu ne trebam, zbuni sugovornika. Naposljetku, neki se ljudi boje da ću se spotaknuti i pasti dok mi pomažu, iako oni nisu krivi za moj pad, jednako kao što ni ja ne bih bila kriva za njihov pad.
Svi ovi segmenti uzrokuju dva ekstrema; s jedne strane su ljudi koji se boje pomagati osobama s invaliditetom, a s druge oni koji žele pružati pomoć i kad je osoba ne treba. I jedni i drugi, kao i svi ljudi koji stoje između ta dva ekstrema, trebaju strpljivost samih osoba s invaliditetom u trenutku kada pitaju: “Trebate li pomoć?”. Ta strpljivost će pokazati da cijenimo ljubaznu gestu, isto kao što nestrpljivost pokazuje da su i osobe s invaliditetom “samo” ljudi. Točnije, nesavršeni ljudi koje, ometanje procesa planiranja dolaska do odredišta, može značiti potencijalnu opasnost. Isto kao što je, pridržavanje vrata kod ulaska u neku zgradu, velika pomoć koju mnogi nesvjesno pružaju.
Stoga, upitati: “Trebate li pomoć?” nije krivi pristup, bez obzira kakav odgovor dobijete. Odgovor na to pitanje, kao i na mnoga druga pitanja, nikada neće biti samo odraz invaliditeta, nego također karaktera osobe s invaliditetom i njenog načina suočavanja sa situacijom u kojoj se osoba s invaliditetom u tom trenutku nalazi. Osobe koje nemaju invaliditet to često opisuju rečenicom: “Danas mi je baš dobar dan!” ili “Danas mi je stvarno težak dan!”. Ne brinite previše, reakcije osoba s invaliditetom ne ovise samo o onome što Vi radite. Osobe s invaliditetom također imaju i “dobre” i “teške” dane.
Komentar: Ivona Šeparović*
*Napomena: *Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autorice i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
