Mnoge slijepe i slabovidne osobe u ranim godinama svojeg života prikrivaju svoj invaliditet, odbijajući se služiti bijelim štapom, no kasnije taj problem najčešće nestane. Postoje međutim i slučajevi osoba koje i u odrasloj dobi nastave odbijati bijeli štap. To su osobe koje najčešće žive u manjim sredinama ili gradovima. Mišljenja sam kako bi se taj problem trebao iskorijeniti pružajući informacije slijepim i slabovidnim osobama, ali i osobama neoštećena vida, o prednostima štapa te tako smanjiti averziju prema tom pomagalu. Kako bih pravilno koristio ovo pomagalo, prošao sam specijalnu obuku Peripatologije u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko bek gdje sam se naučio pravilno i što efikasnije koristiti ovim pomagalom.
Jedna od većih prepreka s kojom se slijepe i slabovidne osobe susreću je kretanje, no uz pomoć bijelog štapa, ta se prepreka može ublažiti. Dok sam u ranijim godinama svog života odbijao nositi bijeli štap tvrdeći kako mi nije potreban, sada sam uvidio kako mi je on neophodan te je kretanje uz pomoć njega puno sigurnije i efikasnije. Bijeli štap mi se čini kao moja produžena ruka te se osjećam nesigurno kada pri izlasku iz kuće shvatim kako sam ga zaboravio. To je pomagalo bez kojeg bi mi samostalno obavljanje svakodnevnih radnji poput odlaska u trgovinu, ljekarnu, na posao i slično bilo otežano – čak i nemoguće.
Kao osoba s oštećenjem vida uvelike se služim bijelim štapom pri kretanju. Uz pomoć njega dobivam informacije o preprekama na cesti, rupama i slično, dok sve ono što se nalazi izvan dosega štapa ostaje nepoznanica. Bijeli štap ujedno služi i kao upozorenje drugim osobama da sam slabovidna osoba te kako su oni ti koji trebaju pripaziti i upitati me trebam li pomoć. Prilikom prelaska tramvajskih pruga ili većih raskrižja nerijetko upitam za pomoć koja mi još nikada nije bila uskraćena.
Ranije sam na bijeli štap (kao i na svoj invaliditet općenito) gledao kao nešto negativno što bih trebao skrivati dok sada na bijeli štap gledam kao na simbol svoje što bolje integracije u društvo. Jedna od većih prednosti korištenja bijelog štapa je to što u društvu nisam primoran uvijek nekoga moliti za pomoć pri kretanju i time ne opterećujem društvo svojim invaliditetom ne stvarajući im brigu hoću li se ozlijediti, pasti ili slično.
Postoje dvije tehnike korištenja ovog pomagala. Prva je tzv. klizajuća tehnika koja se uglavnom koristi pri kretanju po glatkim površinama a druga tehnika tzv. tehnika dodira u dvije točke uglavnom se koristi pri kretanju po hrapavijim površinama poput kockica i slično. Ja se osobno služim s obje tehnike a ponekad znam i kombinirati jednu i drugu tehniku. Budući da bijeli štap štiti samo donji dio tijela, dok gornji dio ostaje ne zaštićen potrebno je i njega zaštititi. Ta zaštita se sastoji od slobodne ruke stavljene pred lice s dlanom okrenutim prema van.
Bijeli štap mi uvelike pomaže u kretanju i svakodnevnom snalaženju u prostoru. Na bijeli štap se ne bi trebalo gledati kao na nešto degradirajuće nego ga naprotiv nositi ponosno kao simbol što bolje integracije slijepih u svakodnevni život. Sa zadovoljstvom moram napomenuti kako su osobe koje hodaju uz pomoć bijelog štapa danas sve brojnije i bolje integriranije u svakodnevno odvijanje prometa. Treba napomenuti da je prometna infrastruktura sve više prilagođena slijepim i slabovidnim osobama postavljanjem zvučnih semafora i traka vodilja.
Međunarodni dan bijelog štapa uveo je američki predsjednik Lyndon Johnson još 1964., a u Hrvatskoj je taj praznik uveden 1996. godine. Danas u Hrvatskoj postoji 17 371 slijepih i slabovidnih osoba okupljenih u Hrvatski savez slijepih. Meni osobno samostalnost predstavlja jedan od bitnijih aspekata življenja stoga bijeli štap percipiram kao simbol svoje samostalnosti. Svim ponosnim korisnicima ovog pomagala želimo sretan Međunarodni dan bijelog štapa te da ga obilježe na prigodan način.
Komentar: Patrik Josip Marić*
*Napomena: Stavovi izneseni u komentaru osobni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Saveza SUMSI
