Proteklih je mjeseci nastava predstavljala velik izazov, kako nastavnicima, tako i učenicima, odnosno studentima. Studenti s invaliditetom i inače se tijekom studiranja suočavaju s dodatnim teškoćama pa bi bilo logično zaključiti da ni situacija uzrokovana Covidom-19 nije pridonijela njihovu rješavanju.
Tijekom godina sam naučila da kao osoba s invaliditetom iz “tehničkih” razloga ne volim neke aktivnosti u kojima drugi uživaju. Jedna od takvih su putovanja.
Odluka o tome što želimo biti kad odrastemo, jedna je od najtežih tijekom obrazovanja.
Ljudi me često pitaju koliko je objekata i javnih mjesta prilagođeno osobama s invaliditetom. Svoje sumnje i brigu, sugovornici sažmu u retoričko pitanje: “Posvuda su stepenice, zar ne?”.
Dok novinski naslovi vrište da država štedi na „invalidima“ zbog preraspodjele sredstava, postavlja se pitanje: “Je li pak nešto drugo posrijedi?”.
Invaliditet je segment života koji je, koliko generalno nebitan za uspjeh, toliko i jako bitan u određenim životnim odlukama.
Krovni i vjerojatno najkvalitetniji dokument o pravima osoba s invaliditetom je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.
Da svaka osoba s invaliditetom ima pravo na zasnivanje vlastite obitelji, mnogima je razumljivo samo “na papiru”.
Poseban pristup kod osoba s invaliditetom u većini životnih situacija je nepotreban. Rijetka iznimka za to je pružanje “tehničke” pomoći.
Tijekom borbe sa koronavirusom, preporuke Nacionalnog stožera civilne zaštite svima nalažu što manje kretanja i što manje socijalnog kontakta.
